26. srpnja 2025.
Rođena: 26. listopada 1921., Goranci
Novicijat: 8. rujna 1944., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1945., Mostar
Vječni zavjeti: 8. rujna 1948., Mostar
Preminula: 26. srpnja 1995., Mostar
Marija s. Alfonza, čiji su roditelji Ivan i Ilka, rođ. Marić, u kandidaturu je primljena 6. siječnja 1941. u Mostaru. U novicijat je stupila tri godine kasnije tako da joj se novicijat poklopio sa zadnjom ratnom godinom. U Knjizi zavjetovanja zabilježeno je da s. Alfonza i ostale, prve zavjete polažu s naznakom: „dok sam u samostanu, a najdulje na godinu dana“. To govori na svoj način o posve nesigurnoj situaciji i prilikama u kojima su završavale novicijat i polagale prve zavjete. Prve dvije godine kao zavjetovana sestra provela je u provincijalnoj kući, a dvije naredne u Međugorju. Tada je došla godina 1949. kada su se sestre, osim u Bijelo Polje, raspršile na razne strane – kod obitelji ili na župe. I s. Alfonza je jedno vrijeme bila sama na župi u Gorici. Nakon toga, u vremenu od 1955. do 1973. s. Alfonza je radila na više podružnica, naizmjenično u Bosni (Kreševo i Kiseljak) i u Hercegovini (Široki Brijeg i Međugorje). Potom je „red“ bio iznova na Bosni, u dva doma za retardiranu mladež – Dusina i Prijedor kroz pet godina. Nakon toga zadržala se kraće vrijeme na još nekoliko podružnica u Hercegovini (Humac, Mostar, Gorica) te u Tomislavgradu. Od 1973. pa do početka rata na našim prostorima, 1992. s. Alfonza živi u Bijelom Polju. Odatle je s drugima pošla u izbjeglištvo u Bašku Vodu. U kratkom preostalom dijelu života izmijenila je dvije životne postaje: Ljubuški, nakon povratka iz Baške Vode u rujnu 1992. te Mostar - provincijalna kuća kamo je pripadala zadnje dvije godine života.[1] Odavde je povremeno odlazila u svoje rodno mjesto Gorance da bude na pomoć bolesnoj sestri, dok se i sama nije razboljela.
Na brojnim podružnicama na kojima je kraće ili duže radila s. Alfonza je obavljala kućanske poslove, a zadnjih godina u Bijelom Polju radila je na vrtu. Što god da je radila, davala je sve od sebe, ne štedeći se. Bilo je to u skladu s njezinim čvrstim karakterom koji ju je nekada gurao i u tvrdoglavost. Nagla narav priuštila bi i njoj samoj i drugima trenutke koje u osnovi nije željela. No, sve je popravljala isprikom. Kao što je bila radina, marljiva i uporna, takva je bila i u duhovnom životu. U s. Alfonzi često su na neočekivan način bile spojene na prvi pogled nespojive osobine. Iza tvrde pojavnosti skrivala se plemenita duša okrenuta dobru drugih; teški rad na polju nije bio na uštrb vremena posvećena Gospodinu; ruka koja je vješto koristila sjekiru i motiku, bila je jednako i ruka koja je često i rado držala knjigu i krunicu. S. Alfonza mnogo je čitala i pouzdano molila. Kad nije obavljala poslove vani, s radošću je izrađivala krunice. Na riječima je bila škrta pa je izgledala nedruštvena, ali u stvarnosti je znala pokazati dobrotu i toplinu. U svemu nabrojanom ustrajavala je cijelog života, do kraja.
Duže je patila od srčanih tegoba koje su se pred kraj života i pogoršale. Kad im se pridružio i moždani udar, nije bilo pomoći. S. Alfonza je umrla u bolnici na Bijelom Brijegu u Mostaru 26. srpnja 1995. Njezino tijelo, oslobođeno od svih napora i tegoba, počiva na groblju Srebrenica u Međugorju.[2]
[1] Usp. Raspored sestara, god. 1945.-1947.; 1954.-1994.
[2] Vidi: A. BUBALO, Jubileji Školskih sestara franjevaka, KZ 27 (1994.), str. 95-96; N.N, S. Alfonza Knezović (1921.-1995.), ZP, br. 2 (1995.), str. 15-16.; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 228-229.)