25. rujna 2025.
Rođena: 11. veljače 1915., Gornji Veliki Ograđenik/Čerin
Novicijat: 19. ožujka 1937., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1938., Mostar
Vječni zavjeti: 25. ožujka 1941., Mostar
Preminula: 25. rujna 1993., Međugorje
Životni put Anđe s. Albine započinje na blagdan Gospe Lurdske u obitelji Lazara i Janje rođ. Dugandžić u Gornjem Velikom Ograđeniku, u župi Čerin. Kad je imala 19 godina pokucala je na samostanska vrata i bila primljena u kandidaturu 10. rujna 1934. u Mostaru. Tu je i započela redovnički život stupanjem u novicijat i polaganjem prvih zavjeta. Nakon toga cijeli je njezin život vezan za Bijelo Polje.[1] I za rad na polju! Obavljala je cijeli život težačke poslove da bi zajednici priskrbila nešto voća i povrća u vrijeme kad ga nije bilo moguće kupovati. A iz škrte zemlje, s oskudicom vode, tada je zaista bilo mukotrpno iz zemlje „izvući“ plod. Ovaj posao je obavljala s ljubavlju, predanjem i velikim umijećem. Živjela je u bliskom kontaktu s prirodom koju je svednevice oplemenjivala. I kad nije radila na vrtu, obilazila je svaki stručak povrća i svaku voćku. Pratila im je rast, cvjetanje i dozrijevanje. Na neki način, kao da je „razgovarala“ s njima.
Po svojoj psiho-fizičkoj konstituciji s. Albina bila je krhka. Inače nije bila baš uobičajeni tip osobe koji se bavi zahtjevnim i teškim poslom na vrtu. Nalazila je uvijek dovoljno vremena za molitvu i za čitanje. Rado i puno je čitala, osobito knjige iz hrvatske povijesti i pročitano dijelila s mlađima koji su joj pomagali u poslu. A bile su to najčešće kandidatkinje. Sva plemenitost s. Albine upravo prema njima je najviše dolazila do izražaja. Vodila je o njima majčinsku brigu – da se ne prehlade, da ne pokisnu, da ne bi bile gladne itd. Znala im je krišom i kavu pripremiti u vrijeme kad su kavu pile samo starije sestre. I iskazivala je brojne druge pažnje. A sama je nosila križ duševnih tegoba zbog kojih je trpjela sama, ali i remetila svoje odnose s drugima, otežavajući komunikaciju. Sve ovo dolazilo je sve više do izražaja kako je vrijeme odmicalo i kako je organizam sve više slabio, osobito pri kraju života, kada je tijelo bilo načeto i tuberkulozom.
Početkom travnja 1992. većina sestara iz Bijelog Polja povukla se na sigurnije mjesto pred nadolazećim ratom. Starijim sestrama to je preteško palo, ali gotovo sve su pošle u neizvjesno. S. Albina nije imala snage ostaviti Bijelo Polje. Nije se mogla odlučiti na odlazak. Kao da je slutila da bi to bio konačni odlazak. Ostala je s nekoliko mlađih i zdravih sestara do prvog bombardiranja samostana. Zahvaljujući prisebnosti hrvatskih vojnika s još dvije starije sestre izvučena je iz samostana koji je bio u plamenu. Tadašnji kapelan fra Svetozar Kraljević, riskirajući život izvukao ih je iz Bijelog Polja žive. No ne zadugo, kako će vrijeme pokazati. Par mjeseci je provela u Baškoj Vodi s drugim našim, ranije izbjeglim sestrama. Većina njih vratila se u Hercegovinu krajem rujna 1992. i smjestila se u iznajmljenoj talijanskoj kući u Kovačici, blizu župne crkve u Međugorju. Ostatak svojih dana s. Albina je proživjela u ovoj zajednici. Preminula je 25. rujna 1993., a svoje zadnje počivalište našla je u groblju Srebrenica. A vjerojatno je sanjala Gruban za koji je bilo vezano sve što je voljela i živjela.[2]
[1] Usp. ŠemKon, god. 1938.-1940.; Raspored sestara, god. 1943.-1947.; 1954.- 1993.
[2] O s. Albini vidi još: P. BAGARIĆ, Jubileji..., KZ 20 (1987.), str. 133-134; A. BUBALO, S. Albina Pehar (1915.-1993.), KZ 26 (1993.), str. 70-71; Sjećanja sestara.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 205-206.)