5. siječnja 2025.
Rođena: 22. travnja 1905., Tribistovo/Posušje
Novicijat: 19. ožujka 1926., Mostar
Prvi zavjeti: 20. ožujka 1927., Mostar
Vječni zavjeti: 20. ožujka 1930., Mostar
Preminula: 5. siječnja 1992., Mostar
Lucija, s. Agneza, ugledala je svjetlo dana u obitelji Jure i Ive rođ. Šuić u Posušju. U kandidaturu u Mostaru primljena je 15. svibnja 1924. godine, a dvije godine kasnije stupila je i u novicijat.
Nakon položenih prvih zavjeta, s. Agneza je prve godine redovništva provela u Napretkovu konviktu u Mostaru kroz tri godine (1928.-1931.), a zatim dvije godine na Širokom Brijegu. Iz Širokog Brijega poslušnost ju je odvela u Bijelo Polje gdje ostaje do 1939. Te godine premještena je u provincijalnu kuću da bi se nakon dvije godine ponovno vratila u Bijelo Polje gdje je 1941.-1942. bila kućna predstojnica. Ostale godine rata proživjet će u provincijalnoj kući. Obavljala je kao i u prijašnjim mjestima poslove u kuhinji. Sredinom rata bila je to pučka kuhinja u Mostaru. U jesen 1945. s. Agneza je premještena u Sarajevo, u franjevačku bogosloviju.[1] Tada se dogodio veliki preokret i u životu s. Agneze. Zatvorena je i u zatvoru ostala četiri godine, sve do 1950. Kaznu je izdržavala u Zenici O tom periodu života povremeno je pripovijedala. Izgleda da se njezina „neprijateljska djelatnost“ sastojala samo u tome što ni po cijenu mučenja kojima je bila izvrgnuta, nije željela optužiti jednog zatvorenog svećenika. Nakon istrage i osude, život u Zenici bio je nešto mirniji. Sve su zatvorenice morale raditi. Kad su saznali da s. Agneza zna šiti jorgane, tražili su od nje da organizira pravu malu radionicu za izradu jorgana. Od toga je tada bila velika potreba. Mnoge zatvorenice je naučila tom poslu. Poučavala je i partizanke kako će sašiti rublje i obući se.
Kad bi se osvrnula na zatvorske godine i kad bi je pitali kako je sve mogla izdržati, rekla bi: Ja kao Agneza nisam mogla, ali snaga Božja i ljubav do bližnjega to je mogla. Izišavši iz zatvora, otišla je u Vukovar, u obitelj svoga brata – da se malo oporavi i da bude na pomoć bolesnom bratu. Ostala je tamo četiri godine.[2] U međuvremenu, situacija u mostarskoj provinciji malo po malo se normalizirala. S. Agneza je ponovno bila spremna služiti tamo kamo je pošalju.
U ovom poslijeratnom razdoblju s. Agneza je vršila svoje poslanje u Podmilačju više od jednog desetljeća (1954.-1966.), zatim nekoliko godina u Bijelom Polju, godinu dana na Humcu (1972./1973.). S Humca je pošla u Konjic, u našu kuću i tu je živjela do 1991. Zbog teže narušenog zdravlja, premještena je u Bijelo Polje te godine. Nitko nije očekivao, unatoč tome što je bila bolesna, da joj predstoji samo malo vremena. Početkom 1992., 3. siječnja prevezena je u mostarsku bolnicu gdje je operirana. Dva dana nakon operacije, podlegla je. Preminula je 5. siječnja, a dan kasnije pokopana je na sestarskom groblju Gruban.[3]
Mnogi koji su poznavali s. Agnezu tvrdit će da je umrla ne samo od bolesti nego i od bola zbog svega što se događalo u Vukovaru gdje je u Domovinskom ratu izgubila bratića Zvonka. Inače, s. Agneza je cijelog života bila slabog zdravlja. Još u mladosti, kad je došla u samostan razboljela se od tuberkuloze, ali uspjela se oporaviti i doživjeti visoku životnu dob. Kasnije su se redale druge zdravstvene tegobe – one dijagnosticirane, ali i druge na koje se s. Agneza znala požaliti, a drugima nisu bile vidljive niti jasne. S. Agneza rado je pristupala mlađima, davala savjete i pomagala im. Svećenike je poštivala i u njihovim kućama s ljubavlju radila svjesna da tako pomaže u njihovu apostolatu. Nikada nije osjetila da je njezin život promašen što je izabrala redovnički poziv. Svoje je dane, osobito umirovljeničke ispunjavala molitvom, čitanjem vjerskog tiska i dobrih knjiga.
Pomagala je i u šivaonici. Imala je svoj stil života koji uvijek i nije nailazio na dovoljno razumijevanja. No, ona je ostala uvijek sebi dosljedna. U svakom slučaju imala je naglašenu osobnost. Pokazivala je neku vrstu sigurnosti u sebe samu i onda kad su je postupno napuštale fizičke moći. Željela je brinuti se sama za sebe dok god je ikako mogla, ne tražeći pomoć drugih. Oni koji su s njom duže živjeli otkrili su u njoj i mnoge pozitivne strane koje su promatraču sa strane izmicale. I za s. Agnezu vrijedi ona utješna biblijska: Čovjek gleda u lice, a Bog u srce (usp. 1 Sam 16,7).[4] Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu (usp. 1Sam 16,7).
[1] Usp. ŠemKon, god. 1929.-1940.; Mila mi je baština moja, str. 124.; Raspored sestara, god. 1943.-1944.
[2] U Rasporedu sestara za god. 1947./1948., nakon svih podružnica stoji naznačena i Zenica i ime s. Agneze se nalazi tu. Ništa pobliže nije označeno – što i gdje u Zenici. U rasporedu sestara za prethodnu godinu nema uopće njezina imena. Podaci o zatvoru i odlasku u Vukovar navedeni su prema pripovijedanju s. Agneze i sjećanjima sestara koja je o s. Agnezi prikupila s. Ancila Bubalo.
[3] Usp. Raspored sestara, god. 1954.-1991.
[4] O s. Agnezi vidi još: A. BUBALO, Zlatni jubilej triju sestara, KZ 9(1976.), 162-166; A. BUBALO (razgovarala), Proslavile smo..., ZP, br. 2(1976.), str. 11-12; M. MIKULIĆ ml, S. Agneza Čutura (1905.-1992.), KZ 25 (1992.), str. 13-16.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 183-185.)