6. travnja 2025.
Rođena: 25. travnja 1893., Hamzići/Čerin
Novicijat: 15. kolovoza 1916., Maribor
Prvi zavjeti: 15. kolovoza 1917., Maribor
Vječni zavjeti: 16. kolovoza 1923., Maribor?
Preminula: 6. travnja 1976., Bijelo Polje
Ruža s. Adolfina ugledala je svjetlo dana u Hamzićima, u obitelji Jakova i Kate, rođ. Miletić. U kandidaturu je stupila pred početak I. svjetskog rata, 4. svibnja 1914. u Mostaru. Tu je i provela dvije godine kandidature. U postulaturu je stupila i novicijat završila u Mariboru u jeku istog rata. Nakon položenih prvih zavjeta vratila se u Hercegovinu, u Bijelo Polje.[1] Zavjete je obnavljala u Mostaru 1918. i 1919. na jednu godinu, a onda 1920. na tri godine.[2] Stoga držim točnom godinu vječnih zavjeta kako je gore naznačeno. Nema potvrde da je vječne zavjete položila u Mostaru kako stoji u našoj kartoteci.
Nakon povratka iz Maribora u Bijelom Polju je ostala godinu dana pomažući u kuhinji, a onda kroz šest godina živi i radi u Sirotištu u Mostaru, do 1924. Iz ovog razdoblja valja spomenuti i kratko djelovanje s. Adolfine u Dubrovniku, u tzv. „Dječjem zakloništu“, podružnici otvorenoj 1920.[3] Od 1924. pa do 1930. djelovanje s. Adolfine vezano je za početke podružnica: Nevesinje (godinu dana) i Trebinje (dvije godine) te rad u konviktu Napredak u Mostaru. Nakon Napretkova konvikta čekao ju je i zahtjevan rad u franjevačkom konviktu na Širokom Brijegu (1930.-1935.). Nakon par godina koje je provela u našoj kući u Širokom Brijegu i Sirotištu u Mostaru, ponovno je više godina radila u konviktu Napredak u Mostaru gdje je dočekala i svršetak Drugog svjetskog rata (1938.-1945.).[4]
Prve poratne godine bile su godine „pokreta“ za mnoge sestre pa i za s. Adolfinu. Poslušnost ju je odvela na Široki Brijeg, u franjevački samostan, 1947. Nema podataka koliko dugo je ostala na Širokom Brijegu. U Bijelom Polju je bila svakako od 1954. do 1958. Nakon toga djelovala je u franjevačkim samostanima na Humcu i u Tomislavgradu po tri godine. Od 1965. do smrti živjela je u Bijelom Polju.[5]
S. Adolfinu poznavale smo kao izuzetno tihu osobu, gotovo potpuno uronjenu u sebe. Govorila je veoma malo, a molila dugo, stalno, „nije napuštala hrama“, kako bijaše napisano za proročicu Anu. U ispunjavanju svagdanjih redovničkih dužnosti vjerna i predana, bez posebnih zahtjeva. Novakinje koje su s njom živjele u provincijalnoj kući u Mostaru, pamte je kao strpljivu, radinu, radosnu i svetu osobu. Bila je uzor mladima i znala je dati dobar savjet.[6]
Bolovala je kratko, samo tjedan dana. Iščezla je tiho kako je i živjela. Na zadnji počinak ispratile su je osim sestara, rodbine i prijatelja mostarski biskup mons. Petar Čule i provincijal hercegovačkih franjevaca fra Rufin Šilić. On se i oprostio od pokojnice kratkim govorom istaknuvši da s. Adolfina, dobra i pobožna, kakve su inače starije sestre, spadaju u one koje slijede Gospodina do Golgote kad se svi ostali razbjegnu.
Vjerujemo da je Gospodin svojim mirom nagradio ovu vjernu svoju službenicu.[7]
[1] Usp. APMo, SP, 8/54.
[2] Usp. ŠAM F9, god. 1918.; Knjiga zavjetovanja I.
[3] Usp. B. NAZOR, Lovretske sestre, str. 182; Ova je podružnica pripadala splitskoj provinciji sve do 1946. kada su sestre od novih vlasti dobile otkaz.
[4] Usp. APMo, SP, 19/54; 23/54; 36/54.
[5] Raspored sestara, god. 1954.-1975.
[6] Usp. Sjećanje s. Benjamine Mutić zabilježeno 20. siječnja 2012. u Kloštar Ivaniću.
[7] Vidi još: Sjećanja sestara; N. PALAC, Časna sestra Adolfina Paponja, KZ 9(1976.), str. 251-252.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 78-80.)