28. kolovoza 2025.
Rođena: 7. studenog 1920., Čitluk
Novicijat: 8. rujna 1942., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1943., Mostar
Preminula: 28. kolovoza 1950., Čitluk
Marica s. Kristina rodila se u Čitluku u obitelji Nikole i Janje, rođ. Babić. U kandidaturu je primljena kao devetnaestogodišnja djevojka, 1. studenog 1939. Tri godine kasnije stupila je i u novicijat. Nakon prvih zavjeta obnavljala je zavjete i kroz tri naredne godine također u Mostaru. Iz dostupnih izvora ne vidi se da je zavjete obnavljala 1947. kao ostale iz njezina novicijata. Nije zapisano nigdje kada je položila vječne zavjete, ako ih je uopće položila.
Nakon novicijata s. Kristina je djelovala u Međugorju, potom godinu ili dvije na Širokom Brijegu i nepune dvije godine u Bijelom Polju[1] Izgleda da je kraće vrijeme bila i na Plehanu u Bosni u vremenu u kojem je bila raspoređena u Bijelo Polje. O tom je znala pripovijedati s. Miroslava Vučić – da su tamo bile zajedno. Ne može se sa sigurnošću reći kad je bila na Plehanu – moguće u drugoj polovici 1947. i početkom 1948. Da je bila u Bijelom Polju u rujnu 1947. vjerojatno bi kao i druge obnovila zavjete u Mostaru.
Zajednici je služila obavljajući kućanske poslove. Pamte je kao osobu savjesnu u dužnostima i ljubaznu u odnosima s ljudima.
S. Miroslava više puta je pripovijedala da je s. Kristina na Plehanu i uhapšena. To ne izgleda vjerojatno. Brat s. Kristine i danas živ,[2] sjeća se da je ona jedno vrijeme bila u Bosni nakon rata. Od tamo je došla, svratila, u roditeljsku kuću na Čitluku (godine se ne sjeća) sa još dvije sestre. Ostale su nekoliko dana, a policija ih je legitimirala. Morale su se javljati svaki dan u policijsku postaju u Čitluku. Prijetili su da će ih zatvoriti, ali to nisu učinili – jedni su htjeli, a drugi su bili protiv. Nakon nekoliko dana otišle su u Mostar i s. Kristina je tamo zatvorena. Moguće da je ovo bilo u prvoj polovici 1948. kada je inače zatvoreno mnogo sestara. U zatvoru je ostala oko dva mjeseca i iz zatvora je došla roditeljskoj kući – isprebijana i modra od udaraca. Više se nije vraćala u samostan. Možda je u tom razlog što je nema među kolegicama iz novicijata koje su u rujnu te godine polagale vječne zavjete.
U roditeljskoj kući počela je teže pobolijevati. Tuberkulozu nisu mogli obuzdati ni lijekovi koje joj je slao brat koji je živio u Kanadi. Slabila je iz dana u dan, svjesna neumitnog približavanja „sestrice smrti“. Imala je samo jednu želju koju je izrazila svojima – da je pokopaju u redovničkom odijelu. U krugu obitelji preminula je 28. kolovoza 1950. Tako se zatvorio krug njezina života u mjestu gdje i započeo prije 30 godina. Bila je pokopana na mjesnom groblju Podadvor i tu je počivala sve do 14. studenog 2007. Tada su njezini zemni ostaci preneseni u Bijelo Polje, na sestarsko groblje Gruban.[3]
[1] Prema rasporedu sestara za god. 1943./1944. nalazi se u Međugorju, a po rasporedu za 1946./1947. te 1947./1948. ime joj je navedeno u Bijelom Polju.
[2] To je Paško Zubac (1931.) koji živi na Čitluku/Padalovina; sjećanja na posljednje godine života s. Kristine pripovijedao mi je 21. rujna 2012. u svom domu.
[3] Usp. Z. PETROVIĆ, Posmrtni ostaci triju pokojnih sestara preneseni u Bijelo Polje, ZP, br. 3(2007.), str. 43-44.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 71-72.)