7. listopada 2025.
Rođena: 4. srpnja 1922., Tepčići/Ploče
Novicijat: 8. rujna 1941., Mostar
Prvi zavjeti: 9. rujna 1942., Mostar
Preminula: 7. listopada 1944., Mostar
Ivanka s. Imelda u ranom je djetinjstvu ostala bez roditelja, oca Vidaka i majke Mare rođ. Đuranović. Primljena je kao siroče u Sirotište sv. Franje u Mostaru. U kandidaturu je stupila 1. rujna 1937., a tri godine kasnije i u novicijat, u osvit II. svjetskog rata. Rat i bolest obilježili su cijeli njezin prekratki redovnički život. Nakon prvih zavjeta kratko je djelovala u sestarskoj kući u Širokom Brijegu, u zabavištu, a ostalo vrijeme do smrti u provincijalnoj kući.
Koliko su joj fizičke snage dopuštale, služila je zajednici obavljajući sve potrebne poslove. No, najviše ju je veselio rad s djecom u zabavištu. Imala je i predispozicija za taj rad: između ostalog lijepo je pjevala. Djeca su je voljela.
Bolovala je dugo i teško. Bila je svjesna neumitne smrti. Sestre koje ju još pamte, kažu, kad bi je posluživale, govorila bi im: „još samo malo“. A ono što je zadnjih mjeseci i dana njezina života bilo posebno ganutljivo za sestre koje su je okruživale, bilo je slušati je kako povremeno pjevuši.
Umrla je kao juniorka[1] 7. listopada 1944. u Mostaru, a pokopana u Bijelom Polju. Imala je samo 22 godine.[2]
[1] Iako u Nekrologiju provincije i u KO, br. 11 (1944.) stoji da je vječne zavjete položila nekoliko dana prije smrti, to nije zapisano u Knjizi zavjetovanja niti u Knjizi novicijata. Naprotiv, u ovoj posljednjoj stoji da nije polagala vječne zavjete.
[2] O s. Imeldi vidi još: † S. Imelda Ćorić, KO, br. 11 (1944.), str. 154.; Sjećanje s. Valerije Ilić i s. Eugenije Bebek.
(S. Natalija Palac, U Knjigu života upisane, Mostar, 2013., str. 50.)