SVETO PISMO U ŽIVOTU CRKVE

Crkva časti Pisma

  1. Crkva je uvijek častila božanska Pisma slično kao i samo Gospodinovo Tijelo, budući da – osobito u svetoj liturgiji – ne prestaje uzimati i pružati vjernicima kruh života tako sa stola riječi Božje kako sa stola Tijela Kristova. Ta božanska Pisma, zajedno sa Svetom predajom, uvijek bijahu i jesu Crkvi vrhovno pravilo njezine vjere, jer – Bogom nadahnuta i jednom zauvijek pismom ustaljena – nepromjenljivo saopćuju riječ samoga Boga i čine da se u riječima proroka i apostola ori glas Duha Svetoga. Sve, dakle, crkveno propovijedanje – kao i sama kršćanska religija – treba da se hrani i upravlja Svetim pismom. U svetim knjigama, naime, Otac nebeski s velikom ljubavlju dolazi u susret svojim sinovima i s njima razgovara. A tolika je sila i moć u riječi Božjoj da je ona uporište i životna snaga Crkvi, a sinovima Crkve ona je jedrina vjere, hrana duši, čisto i nepresušno vrelo duhovnoga života. Stoga za Sveto pismo izvrsno vrijede riječi: „Živa je uistinu Božja riječ i djelotvorna“ (Heb 4, 12) „koja ima moć da gradi i dade svima baštinu među posvećenima“ (Dj 20, 32; usp. 1 Sol 2, 13).

Preporučuje se čitanje Pisma

  1. Stoga svi klerici, u prvom redu Kristovi svećenici i ostali koji kao đakoni ili katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane „jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra“ dok mora, posebno u svetoj liturgiji, neizmjerna bogatstva riječi Božje dijeliti s vjernicima koji su mu povjereni. Jednako i sve Kristove vjerne, a osobito članove redovničkih družbi, Sveti sabor jako i sasvim posebno potiče da učestalim čitanjem božanskih Pisama izuče „najuzvišenije znanje Isusa Krista“ (Fil 3, 8). Jer „ne poznavati Pisma to je ne poznavati Krista.“ Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu: bilo preko svete liturgije, krcate božanskim riječima, bilo preko boguodana čitanja, bilo preko prikladnih ustanova i drugih pomagala koja se u naše vrijeme s odobrenjem i brigom crkvenih pastira posvuda hvalevrijedno šire. A neka drže u pameti da čitanje Svetoga pisma treba da prati molitva: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Jer, „Njemu govorimo kad molimo, Njega slušamo kad čitamo božanske poruke“.

(Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi Dei Verbum)

MOLITVENO ČITANJE BOŽJE RIJEČI U ZAJEDNICI

Lectio divina kaometodu molitvenog čitanja biblijskih tekstova u našoj Provinciji prakticiramo već tridesetak godina. Osim osobnog molitvenog čitanja Svetoga pisma sestre običavaju zajedničkim susretima s Božjom riječju pripremiti se za nedjeljno liturgijsko slavlje. Važnu ulogu u usvajanju ovog molitvenog oblika u našoj zajednici imao je dugogodišnji duhovnik sestara fra Mladen Herceg.

U toj metodi nalaze se tri vrste kršćanske molitve: usmena (oratio), medi­tativna (meditatio) i kontemplativna (contemplatio). Metoda je stoljećima zanemarivana, ali ponovno oživljuje nakon II. vatikanskog sabora. Papa Benedikt XVI. navodi: „To su stube kojima se monasi uspinju od zemlje prema nebu.“ Generalni poglavar reda Manje braće J. R. Carballo objavio je 2008. pismo o molitvenom čitanju Božje riječi (Prosjaci smisla, vođeni Riječju). Biskupska sinoda 2008. predlaže da se „božansko čitanje – Lectio divina – promiče u župama, obiteljima, crkvenim pokretima, u odgoju budućih svećenika, na vjeronauku“.

Priprema: Pronaći prikladno mjesto i vrijeme: meditativna dvorana, sjedenje u krugu. U sredini križ, svijeća, cvijeće. Više odgovara rad u skupi­ni nego pojedinačno (7-20 sudionika). Potrebno je otvoreno i dobrostivo srce i radosna opuštenost. Reći sebi: Imam vremena! Ne žuri mi se! Za uvod:pjevanje ili odgovarajuća meditativna glazba. Zatim slijedi rad u pet koraka (lectio, meditatio, oratio, contemplatio i actio):

  1. Lectio (čitanje)

Čitanje traži Riječ i ono što tekst kaže u sebi. Pozorno čitam izabrani tekst (npr. nedjeljna čitanja). Zaustavljam se gdje mi je srce taknuto te izabirem rečenicu ili riječ koja me se najviše dojmila.

Čitanje može trajati oko pet minuta.

  1. Meditatio (meditacija)

Meditacija nalazi Riječ i ono što tekst govori nama. U tradicionalnom smislu riječi meditacija je razmatranje svetih tekstova ili slika. U meditaciji otvaram svoj razum i srce izabranoj riječi i njenoj poruci. Izabranu riječ ponavljam napamet u sebi i osluškujem u nutrini njeno djelovanje: kako odgovara na moja pitanja i moje čežnje i kako mi rane liječi.Mogu ponavljati izabranu riječ ili rečenicu u ritmu disanja: kod svakog izdisaja ili udisaja. Stari oci to ponavljanje riječi zovu ruminatio (preživanje). Ponavljanjem molitelj kuša okus riječi iza riječi. Meditativna nadahnuća mogu se izraziti riječima, pjesmom, crtežom iligestom.

  1. Oratio (molitva)

Molitva je naš govor Bogu. Govorim Bogu što osjećam. Molim za rasvjetljenje, zahvaljujem Mu i sla­vim Ga. To je usmena molitva. „Kad slušaš, Bog ti govori, kad moliš, ti govoriš Bogu“ (Sv. Ambrozije). Molim da me Bog promijeni. „Čovjek moli da sebe transformira, a ne da Boga informira“ (Sv. Augustin).

  1. Contemplatio (kontemplacija)

Kontemplacija kuša plodove u šutnji. U kontemplaciji molitelj se sjedinjuje s Bogom u šutnji i preuzima Božje gledanje na stvarnost. Kontemplacija smiruje razum i osjetila i oslobađa iskustvenu razinu koja je zastrta ja-aktivnošću i vodi do iskustva jedinstva s Bogom (unio mystica). „Tko želi biti pobožan, treba mu deset dijelova: de­vet dijelova šutnje i deseti samoće“ (Isus, agraf). Kontemplacija kuša plo­dove susreta s riječju Božjom. Čovjek spoznaje da je dijete Božje i odmara se u Božjem okrilju. Stanje kontemplacije besplatni je Božji dar. Isus kaže: „Svoj mir vam dajem.“ Koraci: meditatio, oratio i contemplatio, obavljaju se u šutnji (do 20 minuta) uz odgovarajuću glazbu. Nakon šutnje preporuča se kratko pojedinačno izvješće o dojmovima, ali bez komentiranja.

Za kraj: pjesma, psalam, šutnja, molitvene geste i blagoslov. Sve traje oko 1 sat.

  1. Actio (djelovanje)

Cilj metode Lecio divina jest kontemplacija u akciji. Cilj božanskog čitanja jest duhovno iskustvo prenijeti u život: kontempla­cija u svakodnevici. Svakodnevica je mjerilo uspjeha božanskog čitanja. Plod vježbe nije bijeg od života i ljudi, nego s duhovnim iskustvom živjeti u svijetu. „Duhovni put koji ne vodi u svakodnevicu nije duhovni put nego stranputica.“ „Peri čašu i tanjur kao da pereš novorođenče.“

M. HERCEG, Molitva šutnje – škola kontemplacije, Fram Ziral, Mostar 2009., str. 117. – 118.

https://ssf-mostar.com/