Kontemplativna molitva

Kontemplativna je molitva jednostavno pogled upravljen na Boga u šutnji i ljubavi. Ona je Božji dar, trenutak čiste vjere u kojem molitelj traži Krista, predaje se volji Očevoj punoj ljubavi i sabire svoje biće pod djelovanjem Duha Svetoga. Sveta Terezija Avilska definira je kao prisan prijateljski odnos u kojem se često zadržava nasamo s Onim za koga znamo da nas ljubi. (usp. KKC 2709-2719)

Franjevačka kontemplacija

Kontemplacija se može definirati, prije svega, kao otvorenost srca misteriju koji nas obavija, da dopustimo da nas on posjeduje. U tom smislu kontemplacija znači isprazniti se od svega suvišnoga, kako bi nas Onaj koji je Sve ispunio do prelijevanja. Kontemplirati znači potpuno otvoriti oči srca da bismo mogli čitati i otkrivati prisutnost Gospodina u njegovoj riječi, u njegovim sakramentima, u Crkvi i u događanjima povijesti. Kontemplirati znači ušutjeti riječima da govori pogled pun udivljenja, kao onaj nekoga djeteta; da govore ruke otvorene uzajamnom dijeljenju, kao što su majčine ruke; da govore noge koje, laganim korakom prelaze granice da navijeste Dobru vijest, kao što su noge misionara; da govori srce prepuno strastvenosti za Krista i za čovječanstvo, kao što su govorila srca Franje i Klare. Kontemplirati znači unići u ćeliju vlastitoga srca i, iz nastanjene šutnje, dopustiti da nas preobrazi Onaj koga, poput Klare, priznajemo: “zaručnikom plemenitoga roda” (1PAg 7), s “najzavodljivijom” ljepotom (1PAg 9), “čijoj se ljepoti sveudilj dive blažene nebeske čete” (4PAg 10), i “čija ljubav usrećuje” (4PAg 11). Kontemplirati znači “željeti prije svega da se ima Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje” (PrKl 19, 9; usp. Gal 5,13-21. 26; Rim 13,13-14). Kontemplacija je bitno život sjedinjenja s Bogom što, po Franjinim riječima, znači “imati srce okrenuto Gospodinu” (NPr 22,19.25), i, prema Klarinim riječima, staviti dušu, srce i um u Ogledalo, u Krista (usp. 3PAg 12sl), sve dok se posve na preobrazi na sliku njegova božanstva (usp. 3PAg 13).

Kontemplacija, tako shvaćena, nema ništa zajedničko s mlakim, uhodanim, lijenim životom. Kontemplacija mijenja čovjekov život i vodi odgovornom djelovanju u svakodnevici. Franjevačka kontemplacija treba uvijek biti življena u obzorju nasljedovanja Krista, ona je kontemplativno nasljedovanje. Znači uistinu moći reći sa sv. Pavlom: “ne živim više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Kontemplirati znači gorjeti, utrošiti život za Evanđelje, koje je “pravilo i život” za sve nas (PPr 1,1; PrKl 1,2). Kontemplacija, prema tome, ide u korak s evanđeoskom kvalitetom života, s čvrstom voljom “da napredujemo iz dobra u bolje, iz kreposti u krepost” (1PAg 32), i da koračamo stazom blaženstava (usp. 2PAg 12-13).

Kontemplacija ne znači “ne brinuti se” za druge. Strastvenost za Krista znači strastvenost za čovjeka. Kontemplacija je egzistencija življena za Gospodina i, zbog Njega, utrošena također u korist drugih. Kontemplativna se duša osjeća u zajedništvu sa svima, sve predstavlja Gospodinu, s njihovim radostima i žalostima, s njihovim nadama i njihovim frustracijama. Dakle, cilj kontemplativnoga puta je Kontemplacija na djelu; svakodnevica je mjerilo koliko se napreduje na tom putu. „Duhovni put koji ne vodi u svakodnevni život nije duhovni put nego stranputica, pogrješan put!“

Izvori, vrhunac i cilj kontemplacije

Dva glavna izvora molitve kontemplacije su Riječ Božja i liturgija.

Psalmi i biblijski kantici nadahnjuju i hrane molitvu do te mjere da mirno možemo reći da u molitelju utjelovljuju lik siromaha Jahvina u svakoj njegovoj dimenziji: čovjek koji svoje puno povjerenje stavlja u Gospodina i čovjek koji uranja u adoraciju i u pohvale. U tom smislu i prakticiranje Molitvenog čitanja Riječi, uobičajeno u našim zajednicama, pomaže da Riječ utjelovimo u našoj svakidašnjoj egzistenciji.

Liturgija je povlašteni izvor franjevačke kontemplacije; ona je redoviti kanal kroz koji prihvaćamo Božju riječ, Riječ koja nije jednostavni predmet meditacije, nego, više, slavljena i aktualizirana Riječ; riječ koja se pretvara u djelovanje. Liturgija omogućava da se intenzivno živi sakramentalna aktualizacija otajstva Kristova, osobito kako se očituje u otajstvima utjelovljenja i muke koja, kako dobro znamo, zauzimaju središnje mjesto i u kontemplaciji sv. Franje i sv. Klare, tih dvoje zaljubljenika u siromašnog i raspetog Krista.

Kontemplativna molitva se razlikuje od usmene i meditativne molitve i slijedi obrnuti put. Razliku između meditacije i kontemplacije P. Stanton je opisao ovako: „Meditacija je osloboditi se od svjetovnih stvari da bi se moglo više okrenuti Božjim stvarima. Kontemplacija je osloboditi se od Božjih stvari da bi se okrenulo samome Bogu.“ Kontemplacija pokušava osobnu aktivnost umiriti da se pokaže ono što stoji iza te aktivnosti. Razum i osjetila treba umiriti da bi moglo zasjati i očitovati se ono što je zastrto aktivnošću našega ega. „Kontemplacija je buđenje prisutnosti Božje u čovjekovu srcu i u sve­miru koji nas okružuje. Kontemplacija je spoznaja u stanju ljubavi“ (Bede Griffith). To iskustvo buđenja prisutnosti Božje često je povezano s izne­nadnim iskustvom rasvjetljenja. Na kontemplativnom putu događa se pasivno čišćenje (pustinja, pra­znina). Tada molitelj jedva može nešto aktivno učiniti da bi izišao iz krize. Ostaje mu samo otrpjeti to što ga je snašlo vjerujući da je sve to za njegovo dobro i dopustiti Duhu Svetom da ga preobrazi. Kontemplacija je Božji dar, a čovjek se vježbom priprema za taj dar. „Mogu se popeti na brdo i otvoriti oči. To je u našoj moći. Ali hoće li zasjati sunce, to ne zavisi od nas.“ (Francisco de Osuna)

Vrhunac kontemplacije jest iskustvo sjedinjenja s Bogom. Tko doživi istinsko sveobuhvatno duhovno iskustvo posjeduje trostru­ko svojstvo:

• on je duboko ponizan (spoznaja samoga sebe);
• on posjeduje golemu sveobuhvatnu ljubav;
• on u sebi osjeća nalog da i drugim ljudima prenese takvo iskustvo.

Kontemplacija, tako shvaćena, nema ništa zajedničko s mlakim, uhodanim, lijenim životom. Kontemplacija mijenja čovjekov život i vodi odgovornom djelovanju u svakodnevici. Franjevačka kontemplacija treba uvijek biti življena u obzorju nasljedovanja Krista, ona je kontemplativno nasljedovanje. Znači uistinu moći reći sa sv. Pavlom: “ne živim više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). Kontemplirati znači gorjeti, utrošiti život za Evanđelje, koje je “pravilo i život” za sve nas (PPr 1,1; PrKl 1,2). Kontemplacija, prema tome, ide u korak s evanđeoskom kvalitetom života, s čvrstom voljom “da napredujemo iz dobra u bolje, iz kreposti u krepost” (1PAg 32), i da koračamo stazom blaženstava (usp. 2PAg 12-13).

Kontemplacija ne znači “ne brinuti se” za druge. Strastvenost za Krista znači strastvenost za čovjeka. Kontemplacija je egzistencija življena za Gospodina i, zbog Njega, utrošena također u korist drugih. Kontemplativna se duša osjeća u zajedništvu sa svima, sve predstavlja Gospodinu, s njihovim radostima i žalostima, s njihovim nadama i njihovim frustracijama. Dakle, cilj kontemplativnoga puta je Kontemplacija na djelu; svakodnevica je mjerilo koliko se napreduje na tom putu. „Duhovni put koji ne vodi u svakodnevni život nije duhovni put nego stranputica, pogrješan put!“

Svi oni koji žele živjeti istinski unutarnji život, učvrstiti se jedino u intimnosti Božjoj, trebaju iz svoje duše udaljiti “svaku buku”, njegovati šutnju i samoću. One su neophodna sredstva da se usredotoči na bitno, da se živi u nazočnosti Gospodinovoj. Kako god to izgledalo proturječno, samo onaj tko je sposoban ostati sam, samo on je sposoban susresti se s drugima. Možda to razjašnjava zašto danas provodimo toliko vremena zajedno i ne uspijevamo susresti se istinski s nekim.

Kontemplativna vježba u 10 koraka:

Izaberi kratku molitvenu riječ na primjer: Aba, Bog moj, Isus, Šalom, Aleluja. U toj riječi je tvoja čežnja, predanje i povjerenje u Boga. Riječ je žarišna točka kojoj se možeš stalno vraćati. Možeš pratiti i svoje disanje.

Sjedi mirno, uspravno i opušteno.

Zatvori oči, ili ih drži napola otvorene bez fiksiranja na određeni predmet.

Opusti mišiće i cijelo tijelo.

Diši lagano i ponavljaj riječ kod izdisaja.

Ne opterećuj se time radiš li vježbu pravilno. Smiri misli i osjećaje. Ako misli lutaju, usmjeri ih na riječ ili disanje. Osluškuj svoje tijelo. Ako se pojavi bol, uroni u bol. Opusti se u boli. Bol postaje predmet tvoje pozornosti. S boli se ophodi pozitivno i ljubazno.

Prihvati sebe onakvim kakav si u tom trenutku. Prihvati neugodne osjećaje, kao na primjer strah i tjeskobu. Strah ne treba ni potiskivati niti se s njime identificirati.

Ostani u molitvenoj vježbi oko 20 minuta.

Moli tako jednom do dva puta dnevno.

Obavljaj tu vježbu i u slobodno vrijeme, dok radiš ili u bolesti kad ne možeš spavati.

(Prema: Pismo generalnoga ministra Reda Manje braće fra J. R. Carballa klarisama Gledaj pozorno, meditiraj, motri, preobrazi se u ljubljenoga i svjedoči ga,13. lipnja 2010.; M. HERCEG, Molitva šutnje – škola kontemplacije, Fram Ziral, Mostar 2009.)

Mali izbor literature na hrvatskom jeziku:

Sv. Bonaventura: Put duha k Bogu, tri puta, Symposion, Split

Sv. Ivan od Križa: Djela, Symposion, Split

Sv. Terezija Avilska: Djela, KS i Karmel, Zagreb

Oblak neznanja: Karmel, Zagreb, 2005.

Ispovijesti ruskog hodočasnika: KS, Zagreb, 1985.

M. Eckehart: Knjiga božanske utjehe, Naprijed, Zagreb, 1991.

Willigis Jäger: Kontemplacija; Ziral, Mostar, 2001.

Willigis Jäger: Uvod u kontemplativnu molitvu, KS, Zagreb, 1987.

Thomas Keating: Otvorena svijest i otvoreno srce

Thomas Keating: Poziv na ljubav, Jeka tišine

Thomas Keating: Kristovo otajstvo, Teovizija

Anselm Grűn: Korska molitva i kontemplacija, Nard, Ćokovac, 2002.

Anselm Grűn: Unutarnji poticaji, Teovizija, Zagreb

David Steindl-Rast: Punina i praznina, Spektrum-Fos-Zoe, Zagreb-Luka, 1995.

Peter Dyckhoff: Smirujuća molitva, kozmička molitva, UPT, Đakovo,1996.

Th. Merton: Mudrost pustinje, UPT Đakovo, 1996.

Th. Merton: Nitko nije otok, nove sjemenke kontemplacije, Symposion, Split, 1986.

N. Herman: Bog na dohvat duše, KS i Karmel, Zagreb, 2001.

Mistika kao nadahnuće redovničkom životu u:Posvećeni život, br. 2, Zagreb, 1996.

L. Gardet: Mistika, KS, Zagreb, 1983.

Gregory Mayers: Čuj pustinju, Teovizija, Zagreb, 2002.

H. E. Lassalle: Meditacija kao put k iskustvu Boga, Ziral, Mostar, 2002.

Sv. Atanazije: Život sv. sinkletike, Symposion, 2002.

Marie-Mad. Davy: Enciklopedija mistika, Naprijed, Zagreb, 1990.

Knjiga mističkih poglavlja, Jesenski i Turk, Zagreb 2006.

Nikola Kuzanski: O učenom neznanju, Institut za filologiju, Zagreb, 2007.

Nikola Kuzanski: O miru među religijama, Connectum, Sarajevo, 2005.

W. Johnston: Mistična teologija, Demetra, Zagreb, 2007.

Ante Kresina: Čovjek s onu stranu tvari, KS, 1989.

Guido Krepold: Snovi, Teovizija, Zagreb, 2005.

Ignazio Sanna: Karl Rahner, KS, Zagreb, 2006.

Slobodan Stamatović: Oblak neznanja, Hesihija, Zagreb 2009.

A. de Mello: Dirnut Bogom, FTI, Zagreb

A. de Mello: Put k Bogu, FTI, Zagreb

A. de Mello: Pjev ptice, FTI, Zagreb

A. de Mello: Molitva žabe (I. dio i II. dio), FTI, Zagreb

Ignacije Lojolski: Duhovne vježbe, FTI, Zagreb, 1998.
Ignacije Lojolski: Autobiografija, FTI, Zagreb, 1991.