U sklopu samostana Školskih sestara franjevaka u Mostaru nalazi se kapelica kao duhovna oaza sestrama i svima koji se žele odmoriti u Isusovoj blizini. U tišini ove kapelice u klanjanju Euharistijskom Isusu svaki se sat izmjenjuju sestre samostanske zajednice, a tijekom dana pridružuje im se i značajan broj vjernika laika – štovatelja Presvetog oltarskog sakramenta. Stoga ju se može nazvati kapelicom Vječnog klanjanja ili svetištem Euharistije. Na ovom molitvenom mjestu sam Bog nas čeka da nas okrijepi svojim mirom, nutarnjom radošću i sigurnošću koju nam nitko ne može oduzeti…
Tražiš li trenutke tišine i sabranosti?
Potreban ti je mir i odmor?
Želiš se povući u molitvu?
U osobnoj i zajedničkoj molitvi, u oazi mira, otkrij Božju blizinu!
Dođite, poklonimo se!
Molitveni dnevni red zajednice:
6:25 Sveta misa (subotom u 7:00, a nedjeljom u 7:30)
12:00 Molitva Srednjeg časa i krunica
18:00 Večernja molitva i krunica
Euharistijsko klanjanje:
ponedjeljak – petak od 7:00 do 18:45 sati
subotom od 7:00 do 12:30 sati
Molitva za obitelj
svakog četvrtka od 16:00 – 17:00 sati
Molitva za nerođeni život i duhovna zvanja
Prvoga petka u mjesecu od 17:00 – 18:45 sati
Duhovne obnove za osmoškolce
U samostanu se organiziraju i duhovne obnove za vjeroučenike osnovne škole. Obično se upriličuju u vremenu Došašća i Korizme kao priprava za Božić i Uskrs, a animiraju ih sestre vjeroučiteljice.
Kapelica Školskih sestara franjevaka u Mostaru (Franjevačka 88) izgrađena je 1926., u godini u kojoj je franjevačka obitelj obilježavala 700. obljetnicu smrti sv. Franje. Godine 1932. posvećena je sv. Franji i sv. Anti. Zajedno sa samostanom podržavljena je 1949. godine zbog čega su sestre nakon pedeset godina morale napustiti svoj dom. Po završetku domovinskog rata samostan i kapelica su obnovljeni i sestre su se vratile u siječnju 1997. godine. Kapelicu je umjetnički osmislio gospodin Michele Bergamasco iz Padove a vitraji su djelo poznatog ruskog umjetnika Aleksandra (Saše) Zvjagina.
Povratkom sestara ovaj je samostan postao duhovna oaza sestrama i svim vjernicima koji se žele odmoriti i okrijepiti u Isusovoj blizini.
CRKVA ŽIVI OD EUHARISTIJE (Ecclesia de Eucharestia vivit). Ta istina ne izražava samo svakodnevno vjersko iskustvo, već u sebi sadrži u sažetom obliku samu srž misterija Crkve. Ona s radošću kuša kako se u mnogostrukim oblicima neprekidno obistinjuje obećanje: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,20). Ipak, u euharistiji, zbog pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Gospodnju, ona se raduje toj prisutnosti jedinstvenom snagom. Otkad je, s Pedesetnicom, Crkva, narod novog Saveza, započela svoj hodočasnički put prema nebeskoj domovini, taj je božanski sakrament nastavio označavati njezine dane, ispunjajući je pouzdanom nadom…
Čašćenje Euharistije izvan Mise neprocjenjiv je dar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina – proizlazi iz slavljenja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj… Ugodno se je zadržati s Njim te, poput ljubljenog učenika naslonivši glavu na njegove grudi (usp. Iv 13,25), biti dodirnuti neizmjernom ljubavlju njegova srca (IVAN PAVAO II., Enciklika Ecclesia de eucharistia).