Bijelo Polje je nakon Mostara prva podružnica Školskih sestara franjevaka u Hercegovini. Gotovo 50-tak godina nakon II. svjetskog rata ovo je bila središnja kuća Provincije Svete obitelji. Sestre su se nastanile u Bijelomu Polju 11. travnja 1910. godine na posjedu koji im je darovao biskup fra Paškal Buconjić.
Godine 1913. sestre otvaraju pučku školu koju su u početku pohađale djevojčice iz mostarskog sirotišta, a kasnije i djeca iz Potoka, Livča, Vrapčića i Drežnice. Tako je kuća u Bijelome Polju bila sirotište i školska ustanova s pravom javnosti. U siječnju 1921. do temelja su izgorjele kuća i škola. Unatoč pomoći koju su davali plemeniti pojedinci i državne ustanove, sestre su bile prisiljene prositi, jer sve to nije bilo dovoljno da se djeci podigne krov nad glavom. Skupljanjem milodara sagradile su kuću, školu i kapelicu i nastavile život i djelovanje u Bijelome Polju.
Unatoč materijalnim poteškoćama i II. svjetskom ratu u školi se radilo gotovo do kraja 1944. godine. Dolaskom komunističke vlasti sestrama je oduzeto pravo baviti se odgojno-obrazovnim radom. Škola je prisilno ugašena. Svemu unatoč, u Bijelome se Polju stalno nešto radilo i uređivalo. Providnost se brinula da osigura potrebno za život svakoga dana.
Poratno vrijeme do 1953. bilo je najteže. Komunistički progon se očitovao u zatvaranju i mučenju mnogih sestara. Zakonom o nacionalizaciji, godine 1949., sestrama su oduzete sve kuće u Hercegovini osim ove u Bijelome Polju koja je postala utočište prognanim sestrama i krov nad glavom za cijelu Provinciju sve do nestanka komunizma. Bijelo je Polje služilo kao kuća za odgoj redovničkoga naraštaja, smještaj starijim sestrama te kao duhovno središte i za sestre i za susrete mladih. Tu je bilo i sjedište Provincijalne uprave sve do 1991. godine.
Pred vihorom Domovinskog rata, 1. travnja 1992., dogodio se novi egzodus. Samostan je u Bijelome Polju bombardiran i sestre su ga napustile pod granatama. Zadnja je skupina izbjegla 17. svibnja 1992. povlačeći se s pripadnicima HVO-a i preostalim mještanima. Nada u brzi povratak u samostan nije bila duga vijeka. Samostan je razoren i oskvrnjen do te mjere da u njemu nije bio moguć život.
Na svetkovinu Krista Kralja, 2002. godine, započinje nova stranica života sestara u Bijelome Polju. Blagoslovom temelja novoga samostana dogodio se nastavak davnoga početka. Sestre će ponovno dobiti molitveni i radni prostor, kuću za odgoj redovničkog pomlatka, oazu mira za bolesne i nemoćne…
Zahvaljujući Božjoj providnosti koja se očitovala u velikodušnoj solidarnosti mnogih dobročinitelja, osobito obitelji Patricka Dohertya iz Kanade, sagrađen je novi samostan i sestrama omogućen povratak na izvore. Samostan je, na blagdan svetog Franje Asiškoga 2005. godine, blagoslovio mjesni biskup mons. dr. Ratko Perić.
O istoj svetkovini godine 2007., Biskup je blagoslovio i samostansku kapelu te posvetio oltar. Kapelica se nalazi u središtu samostana i ima simbolično značenje: “Molitvi trebamo dati središnje, glavno mjesto, a ostalo će nam se nadodati.”
Zahvalne Bogu što im je sačuvao živote i udijelio snagu za novi početak, uz obnovu vlastitoga ognjišta, sestre su izgradile i Vrtić za potrebe djece povratničkih obitelji u Bijelome Polju. U izgradnji je i duhovno-pastoralni centar „Biskup fra Paškal Buconjić“. Danas u samostanu živi 28 sestara, a tu je i novicijat te kandidatura i postulatura.
