Na spomen utemeljenja Provincije Sv. Obitelji, 26. kolovoza 2021., u samostanu sv. Franje u Bijelom Polju upriličena je proslava dijamantnog jubileja naših sestara: s. Irene Bošnjak, s. Ane Luburić, s. Gaudencije Krišto i s. Nevenke Babić. Njihov život u ovoj redovničkoj obitelji započeo je upravo u Bijelom Polju stupanjem u novicijat 22. kolovoza 1961. godine. Tri njihove kolegice preselile su se u vječnost: s. Vendelina Vasilj (2011.), s. Bazilija Galić (2014.) i s. Berhmana Galić (2020.).
Misno slavlje u samostanskoj kapeli predvodio je don Željko Majić, a suslavili su fra Iko Skoko, vikar Hercegovačke franjevačke provincije te fra Mario Knezović i fra Velimir Mandić.
U propovijedi don Željko je, osvrnuvši se na izabrana misna čitanja, istaknuo poveznicu i poruku: s jedne strane krhkost ljudskoga tijela: glinena posuda… tijelo ne koristi ništa i s druge strane snagu Duha: duh je onaj koji oživljuje… da izvanredna ona snaga bude očito Božja. Primjenjujući evanđeoske tekstove na sestre jubilarke kazao je kako i one u svojoj krhkosti, u svojim glinenim posudama, ali u snazi duha, svjedoče ljubav prema Bogu, uvijek stremeći prema visinama, prema ishodištu i Izvoru… i nama pokazuju kojim putom ići i kako tijelo učiniti hramom Duha Božjega, kako ga učiniti svetim. Jer sve je ništa ako nas ne vodi Duh Božji i ako ga ne slijedimo.
Nakon homilije jubilarke su svoje zavjete obnovile pred provincijskom predstojnicom s. Zdenkom Kozina i pred nazočnom zajednicom sestara.
Na koncu euharistijskoga slavlja jubilarkama se prigodnim čestitarskim slovom obratila i s. Zdenka: „U ovom svečanom trenutku, prebirući u sjećanju svoj redovnički put, zajedno sa psalmistom, zahvalno kličete: „Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem: Bože moj, Tebe ja uzvisujem!“ (Ps 118, 28). Vaši dosadašnji životi, sa svime što ste bile i činile, bijahu upravo na tragu te najvažnije svrhe ovozemaljskog hodočašća, a ta je da razglasimo u svijetu veličinu Božju i poruku ljubavi Njegove. Tijekom svih vaših 60 godina redovništva, uza sve ljudske slabosti, postojano ste veličale milost Božju koja je preko vas i vašega habita mnoge dotaknula, u mnogima otpretala žar vjere, probudila iskru nade i osnažila ih na ljubav i milosrđe… Širenje Gospodinove slave – odgovarajući na potrebe Crkve i ljudi s kojima ste dijelile prostor i vrijeme – bijaše stalna težnja vašega srca. U malim svakodnevnim koracima, kao i u trenutcima koji su zahtijevali velike odluke, odricanja i žrtve. Trebalo je poslušno prihvatiti i one dužnosti i mjesta koja same nikada ne biste odabrale. Nije ih lako ni nabrojiti, a kamoli nositi zahtjeve vjernosti i potpunog darivanja u nejasnim stranicama vaših životâ, u iskušenjima i zdvojnosti koje su donijeli odlasci u dijasporu uz nedovoljnu stručnu spremu i bez poznavanja stranog jezika, polaganje ispita i školovanje uz posao u franjevačkim samostanima, medicinskim i drugim ustanovama. … Žrtvom koju je nerijetko vidio jedino Bog, služile ste samozatajno u kuhinjama mnogih župa i samostana, u katehizaciji, ukrašavanju oltara i vođenju crkvenog pjevanja, u moru laboratorijskih pretraga i noćnih dežura kod nemoćnih i bolesnika…. To je samo dio tereta koji ste odvažno prihvaćale – u trajnom oslonu na Boga i pripravnošću vjernoga sluge koji ni za čas ne gubi iz vida Gospodinov slavni pojavak. Zbog toga smo danas ovdje, zahvalne i ponosom ozarenih lica.“
Nakon euharistijskog stola radosno se slavlje u zahvalnosti nastavilo u samostanskom blagovalištu uz pjesmu, čitanje pristiglih čestitaka i riječi zahvale dijamantnih jubilarki.
