Na blagdan Rana sv. Franje, 17. rujna 2019. godine, u samostanu sv. Franje u Bijelome Polju, nakon što su završile godinu novicijata, obukle su redovničko odijelo i položile prve privremene redovničke zavjete naše novakinje:
- Iva s. Damjana Soko (župa Uznesenja BDM – Široki Brijeg)
- Anđela s. Veronika Cvitković (župa sv. Petra i Pavla – Mostar).
Svečanu misu s početkom u 11 sati predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije u zajedništvu s generalnim vikarom hercegovačkih biskupija mons. Željkom Majićem, duhovnikom sestara fra Tomislavom Pervanom i drugim svećenicima koji su sa sestrama podijelili ovaj radosni događaj. Osim sestara Provincije na sv. misi i obredu zavjetovanja prisustvovale su i obitelji, rodbina i prijatelji zavjetovanica. Euharistijsko slavlje pratio je sestarski zbor.
Liturgijska čitanja Starog i Novog zavjeta čitale su sestre novakinje, a poslije navještaja Evanđelja uslijedio je čin prozivanja izabranica za prve zavjete.
Potom je fra Miljenko uputio prigodnu homiliju. „Braćo i sestre“, kazao je između ostaloga o. Provincijal, „pozvani smo svi zahvatiti cijelu znakovitost i sadržajnost ovoga dana. Dok tjelesnim očima vidimo da sve oko nas ukazuje na njegovu veličinu i važnost, pokušajmo promotriti i duhovnim očima čega sve tu ima. Drugim riječima, pogledajmo ovaj dan takoreći „iznutra“. Prvo, danas slavimo blagdan Rana našega sv. oca Franje, jedan od blagdana toga sveca za kojega je vrhovni autoritet u Crkvi (papa Pio XI, enciklika Rite expiatis, 30.04.1926, AAS, [18] 1926, p. 154) rekao daje to bio čovjek najsličniji Kristu u cijeloj povijesti Crkve. Kako krasan i prikladan dan za polaganje redovničkih zavjeta! Zatim, valja uočiti da je Franjino obraćenje počelo kad mu je naš Gospodin Isus progovorio s križa. Daljnji zaokret, možda još radikalniji i konkretniji, dogodio se Franji kad ga je Gospodin zovnuo svojim siromaštvom. … Franjo čuje da Kristovi učenici trebaju ići po svijetu bez igdje ičega i propovijedati Kraljevstvo Božje i pokoru. Kad te riječi dopru dublje u njega, od radosti je uskliknuo: „Ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti.“ (l Čel 9, 22) I odmah se lišio svega materijalnoga te pošao siromašan propovijedati. Duh Sveti je već tada bio spustio u Franjinu dušu redovničku karizmu, nazovimo je franjevačkom, na kojoj će se onda stoljećima pripaljivati nebrojena druga franjevačka zvanja.
U tome slijedu“, nastavio je fra Miljenko, „evo nas s Ivom i Anđelom, koje danas žele položiti svoje prve redovničke zavjete. Njima želim posebno staviti na srce ovo: nastojte oko svoje svetosti više nego oko ičega drugoga. Nama kršćanima – jednako laicima, redovnicima i svećenicima – stavljeno je na izbor: postati sveti ili ništa. Nešto treće ne postoji. Ne može se dovoljno naglasiti da naša djela imaju onoliko vrijednosti i učinka koliko su učinjena svetošću.“ Stavljajući zavjetovanicama na srce ove važne stvari posvećenoga života fra Miljenko je zaključio: „U 150. obljetnici Družbe vama se povjerava svjetlo karizme što ju je Gospodin za Crkvu i svijet predao Majci Margariti Pucher. On želi da vaše svjetiljke ne samo imaju uvijek dosta ulja, nego i da budu uvijek upaljene, kako bi na njima mogle pripaliti svoje zvanje mnoge druge hercegovačke i ine djevojke. Želim vam da već samo vaše postojanje kao časnih sestara, gdje god vi ubuduće bile i što god vi radile, bude onima koji vas budu susretali putokaz prema Bogu i jasan poziv u Božje kraljevstvo.“
Nakon izrečene homilije nastavljen je obred polaganja zavjeta. Sestre Iva i Anđela izrekle su obrazac zavjetovanja i svoje su zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće na godinu dana položile u ruke provincijske predstojnice s. Zdenke Kozina. U obredu polaganja zavjeta predviđena je i dodjela znakova zavjetovanja – koprene, trnovog vjenčića i Pravila Družbe.
Prije završnog blagoslova novozavjetovanim sestrama čestitala je provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina i između ostaloga kazala: „Svaka je od vas, vjerujem, na osoban način čula Isusov poziv iz današnjeg Evanđelja: „Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi! (Lk 9,23). Dok vam ovo govorim, istovremeno vas pozivam da već od početka svoga redovništva imate stalno na umu da je taj put trnovit, zahtijeva žrtvenu ljubav koju je posvjedočio naš serafski otac sv. Franjo Asiški sve do potpune suobličenosti s Gospodinom i mističnog zagrljaja na La Verni od kojeg mu ostadoše i u tijelu čudesni tragovi Isusovih rana. Ljubav uvijek teži za suobličenjem. Od Franje učite slijediti Krista u čistoći poradi kraljevstva nebeskoga, dragovoljnim prihvaćanjem siromaštva i prikazujući dar poslušnosti. Budite snažan proročki glas koji izaziva kulturu prolaznoga i opominje apsolutiziranje samovolje i neovisnosti o bilo kome ili bilo čemu, opčinjenost materijalnom neovisnošću i luksuzom i modu da se spolnost živi bez ikakvih normi i granica. Svojim životom ukazujte na ‘veliku nadu’ i upućujte život koji će se potpuno ostvariti u Kraljevstvu nebeskom. To je proroštvo koje ne diže buku, koje ima svojstvo kvasca, soli i svjetla. Iako blago poziva nosimo u ‘glinenim posudama’, neka vas ništa ne smete u oslobađanju od sebe samih i svagdanjem umiranju, u “mučeništvu” svakodnevne vjernosti Onomu koji se udostojao umrijeti iz ljubavi prema nama.“
Radost sa s. Damjanom i s. Veronikom zbog odaziva na Božji poziv uz srdačne čestitke podijelile su sestre, obitelj i prijatelji, a uz razgovor i pjesmu zajedničko se druženje nastavilo kod stola u samostanskom blagovalištu.
šsf-mostar
