U skladu sa zabranom okupljanja u okolnostima pandemije koronavirusa, sprovodni obredi i ukop naših sestara: s. M. Hijacinte Čuljak, s. M. Dobroslave Vučić, s. M. Ksaverije Jurković i s. M. Lidvine Grbavac bili su u najužem krugu redovničke zajednice. Sve su svoje počivalište našle u sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelome Polju, a obred ukopa predvodio je bjelopoljski župnik don Josip Galić.
Dana 23. lipnja 2020., na istome groblju u Bijelome Polju, u vrijeme ublaženih protupandemijskih mjera, okupila se zajednica sestara provincije, obitelj i rodbina pokojnih sestara ali i mnogi drugi koje je život na bilo koji način povezivao sa sestrama. Euharistijsko slavlje u zajedništvu sa šestoricom svećenika predvodio je mjesni biskup mons. dr. Ratko Perić.
Prije samoga slavlja sabrane oko Kristova oltara pozdravila je provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina. Zahvalila je ocu Biskupu na pastirskoj brizi, mudrim savjetima i blizini tijekom ovog izvanrednog i teškog stanja za sestre provincije, napose zajednicu u samostanu „Rane sv. Franje“ u Međugorju. Zahvalne riječi uputila je i svim svećenicima, franjevcima Hercegovačke franjevačke provincije na materijalnoj i duhovnoj potpori, na pozivima, pismima, izrazima sućuti i ohrabrenja…
Napose je istaknula pribranost i odvažnost kućne predstojnice s. Felicite Marković i ostalih sestara u samostanu, za požrtvovnost i samaritansku ljubav kojom su brinule jedan o drugoj.
„Gospodnjim je promislom“, nastavila je s. Zdenka, „bila korizma i uskrsno vrijeme kad se svidjelo Bogu pozvati k sebi ove naše sestre. Sa sigurnošću znamo da su one služenjem i žrtvom, napose sakramentalnim životom „prale svoje haljine i bijelile ih u krvi Janjetovoj“ (usp. Otk 7, 1-17). Vjerujemo da su poslije svih patnji sadašnjega vremena primljene u zajednicu spašenih i da će nas pred Licem Božjim zagovarati da nam udijeli novih i revnih članica koje će baš poput njih biti u nadi radosne, u nevoljama strpljive i u molitvama postojane (Rim 12, 12).
Nitko od nas ne zna dokle i što li nas može pogoditi, kakva li nas bolest može stići. Čas i vrijeme valja nam primiti kako nas zapadnu. Snagom vjere i u gledanju „kako ovdje život traje kratko doba, i da pravi tek počinje s onu stranu hladnog groba“ (I. Poljak). U uskrsnuću tijela i proslavi s Kristom raspetim, umrlim, uskrslim i proslavljenim“, zaključila je s. Zdenka.
Otac Biskup u prigodnoj homiliji govorio je o Isusovom odnosu prema smrti tumačeći evanđeoske prizore uskrišenja Jairove kćeri u Kafarnaumu, uskrišenje sina udovice iz Naina i uskrišenje Lazara iz Betanije. Isus, Gospodar života i smrti, govori roditeljima, majci, sestrama: „Ne plači/te! I oživljava mrtve, vraća duh u tijelo njihovih kćeri, sina, brata. Četvrti prizor uskrsnuća jest Isusovo uskrsnuće nakon raspeća i smrti na križu. Za razliku od njih Isus uskrišava i tijelom i dušom. Svi ćemo na koncu vjekova uskrsnuti: na život vječni ili na smrt vječnu. Sveta misa, koju prikazujemo Ocu nebeskom, upravo je molitva: ako se još koja sestra nalazi na putu pročišćenja, da je Gospodin što prije pozove u Očev dom, zaključio je o. Biskup.
Na koncu je fra Dario Dodig, gvardijan u Franjevačkom samostanu na Humcu, izmolio molitvu kod grobova pokojnih sestara.
