Na liturgijski spomendan sv. Klare Asiške, u utorak 11. kolovoza 2020., u samostanskoj kapeli sv. Franje u Bijelom Polju proslavljen je zlatni jubilej redovničkoga života s. Zdenke Ćavar, s. Mile Pejić, s. Kate Bešker, s. Ane Beljo, s. Ruže Bešker, s. Dragice Banožić i s. Mire Soldo, a doživotne zavjete položile su s. Matija Pačar i s. Ivana Klara Čuić.
Euharistijsko slavlje predvodio je fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. U zajedništvu oko oltara bilo je tridesetak svećenika među kojima je bio don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija te duhovnik sestara fra Tomislav Pervan. Na misnom slavlju, uz sestre provincije, sudjelovali su roditelji i rodbina zavjetovanica.
Dok je sestarski zbor pjesmom pozivao „Uđite s hvalama na vrata njegova…“ u svečanoj su povorci prema oltaru zajedno sa presjedateljem slavlja i ostalim svećenicima, s upaljenim svijećama u ruci, ušle sestre jubilarke, s. Matija i s. Ivana u pratnji provincijske predstojnice s. Zdenke Kozina i odgajateljice juniorki s. Slavice Barbarić.
U homiliji se o. Provincijal obratio sestrama na temelju liturgijskih čitanja i života sv. Klare ističući njezinu duhovnost, koja u raznim točkama donosi različite Marijine slike, a najčešće sliku siromaštva – siromaštva kojim se, u duhu Marijinog Veliča, hvali i veliča Gospodina. U tome smislu, nastavio je o. Provincijal, ovo je slavlje pravi trenutak „za veličanje Boga i radosno slavljenje. Ovo je posebno bogat žetveni dan za zajednicu sestara franjevki naše Mostarske provincije. Naše jubilarke pedeset su godina kao djelatnice na njivi Gospodnjoj, na žegi dana i u drugim nepogodnostima, dozrijevale u radu i molitvi, da bi mogle danas staviti pred Gospodina utržak svoga života i rada, zahvaliti mu za to i zamoliti blagoslov za ostatak svojih dana i svoga djelovanja na ovome svijetu.“ Nakon kratkog razmišljanja o početcima njihova redovništva potaknuo ih je da se rado i često sjećaju rosne svježine početaka svoga hoda s Kristom kao redovnice, da razmišljaju o zanosu kojim su krenule za Gospodinom, da se češće umivaju blagoslovom onih dana. Potaknuo ih je da se ne boje sjetiti i svih poteškoća. „One su za vas bile spasonosne, poseban znak Njegove blizine, da se u vašim slabostima savršeno očituje Njegova snaga (usp. 2Kor 12, 9). On vas je tim poteškoćama htio poučiti da bez Njega ne možete ništa, a da s Njim možete činiti sve što je potrebno za ostvarenje zvanja“, kazao je između ostaloga zlatnim slavljenicama.
Na koncu homilije obratio se o. Provincijal i sestrama koje polažu doživotne zavjete: „Vi danas stupate odlučnim korakom vrsnih žena da se zaručnički trajno vežete s Kristom Zaručnikom. Čestitam vam na vašoj odvažnosti. Pred vama je, ako Bog da, dugo i najplodnije vrijeme vašega služenja Gospodinu“, te zaključio: „Živite radosno, vedro i oduševljeno svoje redovništvo. Čuvajte Isusove zapovijedi i ostat ćete u Njegovoj ljubavi – kako On to sam kaže u današnjemu Evanđelju (usp. Iv 15, 10). Tako su radili sveci. A vi imate u svome zvanju sve što vam je potrebno za put svetosti!“
Nakon homilije uslijedio je obred polaganja doživotnih zavjeta. Čin prostracije s. Matije i s. Ivane Klare okupljena je zajednica pratila pjevanjem litanija i molitvom Crkve. Potom su pred Provincijskom predstojnicom i sestrama svjedokinjama izrekle obrazac zavjetovanja, a svoju su odluku potvrdile i potpisom prethodno vlastoručno napisanog obrasca zavjetovanja. Na svoju su ruku stavile prsten u znak zaručničke povezanosti s Kristom.
A nakon obreda polaganja doživotnih zavjeta zlatne jubilarke obnovile su svoje redovničke zavjete. S. Zdenka Ćavar, nažalost, zbog pandemije koronavirusa nije bila nazočna, ali je u duhu bila povezana i uključena u molitve sestara.
Nakon popričesne molitve sestrama slavljenicama obratila se provincijska predstojnica s. Zdenka. U svom čestitarskom slovu kazala je, između ostaloga, zlatnim jubilarkama: „Započevši svoj redovnički put 1970. godine Hrvatskoga buđenja zatiranog krutim bezbožnim sustavom bijaste ‘proljeće’ naše Provincije. Po vama je rasla i cvjetala. Vašim su se svjedočanstvom nova zvanja rađala u našoj zajednici. Davale ste se u različitim službama, diljem domovine i inozemstva. Zato neka je hvaljen Gospodin za svaku katehezu i okićen oltar, za sve ručne radove i marljivošću ‘vrsne žene’ ubijeljeno rublje, za mnoge ‘čaše vode’ i Martinom pomnjom poslužene ručke, za svaku obrisanu suzu i u bolnici prihvaćeno dijete, za svaki pečalbarski dan, za sve molitve, tiha pregaranja i žrtve, za vašu vjernost Gospodinu u zgodno i nezgodno vrijeme. Vođene svetom tajnom i danas svoje pouzdanje stavljate u Krista ponizno moleći: „U tebe se, Gospodine, uzdam!“. Uz naše čestitke i molitvu da vas Gospodin, u planovima koje još ima za vas, obaspe krepkim zdravljem iskreno želimo da se ne postidite nikada!“
Čestitajući doživotno-zavjetovanim sestrama potakla ih je riječima: „Želja mi je da ne prestanete u svojoj molitvi uzdizati pogled prema Raspetome. Da imadnete srce, dušu i um okrenute Gospodinu (usp. 3PJa 12-13). Trajno pribjegavajte njegovu probodenom Srcu i neka ono bude mjera ljubavi srcima vašim. Darovi primljeni iz božanskog srca iz kojeg su potekli ‘krv i voda’ (Iv 19,34) neka vas raspolože da budete milosrdne i sućutne s patnjama ljudi. Neka vam uvijek bude važnije darivati nego posjedovati; žrtvovati se a ne uživati; ne gospodariti već služiti. Gubiti sebe zbog evanđelja. To nije jednokratan čin niti se postiže od danas do sutra. Rast u poslušnosti, životu bez vlasništva i u čistoći nije nešto jednostavno i slatko, to je mukotrpan i doživotan put koji u sebi nosi breme strpljivosti, odlučnosti, sazrijevanja u odgoju i sve dubljem sjedinjenju naše volje s Isusovom. Stoga, sestre naše drage, tako – čvrsto stojte u Gospodinu da nikad ne požalite zbog današnje odluke i obećanjâ, da ne ponestane vedrine na danas vam vedrim licima i spokoja u dušama vašim“, zaključila je s. Zdenka.
Čestitanje slavljenicama i zajedništvo sestara i uzvanika nastavljeno je u samostanskom blagovalištu uz svečarsku pjesmu i razgovor ugodni.
