O Spomenu svih pokojnih članova Franjevačkih redova, 3. studenoga 2024., slavljena je sveta misa za pokojne sestre Provincije. Euharistijsko slavlje na sestarskom groblju Gruban u Bijelome Polju predvodio je fra Fran Ćorić. Sestrama Provincije na sv. misi pridružili su se članovi obitelji i rodbina naših pokojnih sestara. A svake godine vjerno nam se pridruže i mještani Bjelopoljci.
Pohod groblju, molitva, zapaljena svijeća, cvijeće… sve su to načini da očuvamo živim sjećanje na naše drage pokojne. Sjećanja su nas vodila i dalje od našega Grubana – u Međugorje, Mostar, Široki Brijeg, Hrašljane, Zagreb, Maribor – na sva mjesta gdje su naše sestre našle svoje posljednje ovozemno počivalište.
Svjesna da je naš život samo „nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti“ pokojna s. Leonarda Rupčić (1927.-2014.) piše o našemu groblju na Grubanu. No nije se njezina misao zaustavila samo na groblju. Vidjela je dalje, onu drugu „beskonačnost“, gdje je duši mjesto u srcu Očevu.
Na Grubanu
Šumi Neretva, šumi,
sva bljeska se u sunca srebru i zlatu,
a tamo gore na brežuljku
borovi i čempresi cvatu.
U zujanju pčela
i mirisu karanfila bijelih
sniva jedna poljana cijela
ljiljana pokošenih, svelih.
A međ’ njima borovi
poredani stoje.
Kao da im žele dati hlada
šire grane svoje.
Al’ oni snivaju
tihi mirni san
i svima redom kazivuju
da svejedno im, hladan il’ vruć je dan.
To groblje je sestara,
što čekaju uskrs svoj
i anđela bijelih
slatki poj.
Ja pitam: „O borovi zeleni,
u čijoj ću od vas sjeni
dobit prostor maleni
za grob meni?“
Tad’ pogledam ponad Veleži,
gore u nebo plavo, i šapćem tiho:
„Nek’ moje tijelo leži
gdje hoćeš Ti, o Bože, meni je pravo.
Samo duša mi, o Oče Presveti,
kad zovneš me na samrtni dan,
daj da u raj poleti
i u Tvome srcu nađe stan.
s. M. Leonarda Rupčić
