Mjesec listopad i pobožnost Gospi vraćaju nas u dane ranoga djetinjstva kada smo mi djeca zajedno pješačili do seoske crkve u već svježa predvečerja rane jeseni. Stisnuli bismo se na koljenima ispred Gospina kipa, ponosni što možemo predmoliti krunicu, a posebna je čast bila moliti litanije, onima naravno koji su bolje poznavali slova i bili hrabriji od prosječne većine. Dok smo prebirući zrnca pazili da koje ne preskočimo, pogled na Marijin kip i njeno lijepo lice koje je odisalo blagošću i mirom ulijevao nam je sigurnost da smo zaštićeni i voljeni. Srce je znalo da se obraća Majci, dok o samoj pobožnosti krunice nismo znali mnogo. Tada nismo znali da se, moleći krunicu pridružujemo molitvi Crkve koja stoljećima moli ovim, Evanđeljem nadahnutim, riječima. Zapravo je krunica „sažetak cijelog Evanđelja“ (Marialis cultus, br. 42) jer su njezina otajstava elementi jednoga jedinog Otajstva – utjelovljenja Sina Božjega koji daje život za nas. Osim što je cijeli mjesec posvećen molitvi krunice, u listopadu se izdvaja blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice (7. listopada) proglašen od pape Pia V. kao obljetnica pobjede kršćana u pomorskom ratu protiv Turaka kod Lepanta 1571. godine.
Mariji su upućeni najljepši naslovi u litanijama, ispjevane su joj najljepše pjesme, posvećena najljepša umjetnička djela, a sve stoga što je Kristova Majka. Njezino je štovanje uvijek usmjereno slavljenju Krista. „U Djevici Mariji sve se odnosi prema Kristu i sve o Kristu ovisi: radi njega je nju Bog Otac odvijeka izabrao te je uresio darovima Duha kakvi ne bijahu dani nikome drugome“ (Marialis cultus, br. 25). Obraćajući se Mariji molitvom krunice dajemo joj priliku da nam bude Majka, po Isusovu nalogu „Ženo, evo ti sina“ (Iv 19, 26). U najstarijoj molitvi upućenoj Mariji, molitvi „Pod obranu se tvoju utječemo“ iz 3. st., nazivamo je Posrednicom, a ona to i jest jer nam je posredovala Spasitelja (usp. Lumen gentium, br. 60; Redemptoris Mater, br. 21). I danas se brižljivo stavlja „u sredinu“ između svoga Sina i ljudi u njihovim zemaljskim neimaštinama i potrebama, pa kao nekoć na svadbi u Kani nastupa i danas kao posrednica (usp. Iv 2, 1-12). Time nipošto ne umanjuje veličinu Krista „jedinog posrednika između Boga i ljudi“ (1 Tim 2, 5). Uvijek ostaje svjesna da njezin sjaj dolazi od Krista i da o njemu ovisi, da je tek ponizna službenica koja je milošću Božjom pogledana i uzvišena (usp. Lk 1, 46-55). Stoga dok nas majčinski jednom rukom drži za desnicu, drugom nas upućuje na Krista govoreći „Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5). Ove Majčine riječi neodoljivo podsjećaju na one Očeve pri preobraženju „Slušajte ga“ (Mt 17, 5). Marija do kraja ostaje službenica Gospodnja, a time i službenica braće svojega Sina koja još putuju kroz pogibli i tjeskobe te se za njih skrbi svojom majčinskom ljubavlju (usp. LG, br. 62).
Čime ova jednostavna i istovremeno mistična molitva i danas privlači vjernike, dok bi se možda očekivalo da je čovjeku 21. st. neprivlačna i monotona u svom beskrajnom ponavljanju Zdravomarija? Pred Majkom padaju sve maske koje nas život nauči stavljati te ostajemo ono što uistinu jesmo – djeca u potrebi. Moleći se Mariji pred kipovima, slikama, u crkvama i na hodočasničkim mjestima tražimo njezinu blizinu, pomoć, nježnost i suosjećanje koje nije sentimentalizam. Ona nam je „znak sigurne nade i utjehe“ (LG, br. 68) jer nam je kao nekoć u bitci kod Lepanta i danas potrebno čudo po njezinu zagovoru. Neprijatelj želi razviti svoju zastavu nad životima svakoga od nas, svake obitelji, zajednice, naroda i čitavog čovječanstva. Ljudski su odnosi poremećeni, društvene strukture nepravedne, obitelji pritisnute problemima, pojedinci nad ponorom očaja. „Današnjem čovjeku, često bacanome između tjeskobe i nade, klonulom od osjećaja svojih granica a obuzetom beskrajnim željama, smućenom u duši i razdiranom u srcu, duha opsjednuta zagonetnom smrti, pritisnuta osamljenošću dok čezne za zajedništvom, zahvaćena mučninom i dosadom, Djevica Marija pruža riječ koja umiruje: o pobjedi nad tjeskobom, zajedništva nad osamljenošću, mira nad uznemirenošću, radosti i ljepote nad gađenjem i mučninom, iščekivanja onoga što je vječno nad vremenitim žudnjama, života nad smrću“ (Marialis cultus, br. 57). Mariji se molimo i častimo je jer nam pomaže njezin životni „DA – stav“ prema Božjoj volji, pa i onda kada su puhali protivni vjetrovi. Moleći otajstva krunice prolazimo s Marijom njezine tamne noći, počevši od događaja u Jeruzalemu kada je izgubila Isusa, pa do scene pod križem kada je bila svjedok potpunog opoziva Anđelovih riječi „Bit će velik, …kraljevat će uvijeke…“ (usp. Lk 1, 32-33). Kada se i sami nađemo u tamnoj noći i podno križa, ondje ćemo susresti Mariju, sjajnu poput zvijezde, kako nam prenosi sv. Bernhard: „O, ti koji si daleko od obale, ti koji si valovima ovoga svijeta odnesen u oluju i nevrijeme, ne skidaj nikad svoj pogled s ove svjetleće zvijezde. Ako je slijediš, nikad nećeš zalutati. Ako nju zazivaš, nećeš nikad očajavati. Ako te ona štitila bude, nikad se nećeš bojati“.
Pa i onda kada stišćemo krunicu među prstima prebirući joj zrnca, a naš je duh negdje u drugom vremenu i prostoru, ne dajmo se obeshrabriti svojom nemoći da budemo „ovdje i sada“, niti možda osjećajem licemjerja koje izvana ostavlja dojam pobožnosti, a unutra je kaos. Riječ ima neobično veliku snagu mijenjanja i Bog nas po molitvi preobražava o čemu jedna priča lijepo pripovijeda. Ona kaže kako je neki pobožni čovjek došao pustinjaku po savjet. Ispričao mu je kako svaki dan moli krunicu, ide na Svetu Misu i čita Riječ Božju, ali jedva nešto od toga ostaje u srcu, dok većinu brzo zaboravlja. Upitao je pustinjaka što mu je činiti, a ovaj mu je dao u ruke prljavu vrbovu košaru i zatražio da u njoj donese vode s izvora. Čovjek se začudio zahtjevu, ali je ipak poslušao starca nadajući se čudu. No nikakvo se čudo nije dogodilo. Na putu od izvora voda je iscurila i košara je bila potpuno prazna. Starac je zahtjev ponovio desetak puta, a pobožni mu se čovjek uvijek vraćao razočaran praznom košarom. Pustinjak mu je najzad rekao: „Sad pogledaj! Košara koja je bila prljava posve je čista, a uz put kojim si prolazio trava se zeleni, prošarana cvijećem! Isto se događa s riječima Svetog pisma i s molitvama u tvome srcu. Nikad nećeš uspjeti zadržati ih sve u srcu, ali ga te riječi tijekom vremena čiste i pretvaraju prljavštinu tvoje duše u predivan Božji perivoj!“
Ponavljanje riječi molitve utjelovljuje našu volju da budemo s Bogom i da mu posvetimo svoje vrijeme pa i onda kada smo preumorni da mislimo. Veličina i jakost molitve nije u razumu nego u srcu. Neka nam u tomu učiteljica bude Marija kako bismo mu, poput nje, prinijeli najljepšu molitvu – cijelo svoje biće.
s. Branka Perković