Prvi šafrani nagovještaju kraj ljeta, iako ono i dalje likuje vrelinom. U izlozima trgovina jesenske odjevne kombinacije, školski pribor i ruksaci na popustu. Na početku smo još jedne školske i akademske godine. Vrijeme je donošenja konkretnih odluka kako ćemo ove godine biti organiziraniji, odgovorniji, kolegijalniji, korektniji u odnosu prema drugima, prema svome zdravlju i tijelu. Učinak ovih i sličnih odluka mjerljiv je i rezultati su vidljivi. Ima li među nama odvažnih koji će donijeti konkretne odluke koje se tiču duhovnog života, odnosa prema Bogu, potreba vlastite duše koja za Njim čezne? Ovakve odluke redovito su skrivene od očiju javnosti, donesene u skrovitosti koju vidi samo Bog (usp. Mt 6,6). Jedino je tako i ispravno, da se ne bi samodopadno uokolo mahalo vlastitom svetošću. No, s druge strane, budući da nema vanjskih „navijača“ i njihove podrške, u takvim je dobrim odlukama teže ustrajati. Užurbanost svakodnevice, obveze koje se nižu jedna za drugom i dopuštaju tek kratki predah, vrijeme koje neumoljivo prolazi i sve ga je manje, …sve ovo od nas stvara umorne pojedince koji će najlakše popustiti ondje gdje nitko ne gleda, gdje ne moramo biti ni savršeni, ni jaki, niti uvijek raspoloženi. A takve nam zahtjeve ne postavlja jedino Bog pred kojim možemo biti i umorni i opterećeni, i neraspoloženi, i ljuti, i nestalni. Upravo nas takve poziva da Mu dođemo (usp. Mt 11,28), jer znade kako ćemo često biti umorni, ponajviše od samih sebe, izranjeni od padova zbog slabosti svoje ljudske naravi. Sam ih je sv. Pavao iskusio i opisuje: „Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim“ (Rim 7,19).
Napetost i proturječje koje u sebi osjećamo, vječita borba između dobra koje bismo htjeli činiti i zla koje nam se svako malo „omakne“, svjedoče da je u našoj naravi prisutno nešto što ne bi trebalo biti tu. Tražimo odgovor koji će nas zadovoljiti. Jedni ga traže u postavkama koje zastupa New Age koji kaže kako smo svi po prirodi dobri, a zahvaljujući evoluciji i neminovnom napretku postajemo sve bolji i bolji, dok ne postanemo božanstvo. Zapravo mi to već jesmo, samo ga u sebi trebamo otkriti. Naglašena je snaga čovjekove volje i vlastitog zalaganja te je takav „suvremeni pelagijanizam“, kako ga naziva papa Franjo u apostolskoj pobudnici, danas pronašao put u različitim praksama samopomoći (usp. Gaudete ed exultate, 47-59). Dok nam različiti „lajf koučevi“ uspješno prodaju ideju o snazi volje koja može sve, o vibracijama koje usmjeravaju Svemir u našu korist, o oslobađanju čakri i liječenju kristalima, teorija o čovjeku koji evolucijom postaje božanstvo ne drži vodu. Zapravo nam povijest puna ratova i stradanja svjedoči suprotno, jer kako vrijeme odmiče čovjek je čovjeku više vuk, a manje brat po božanstvu. Drugo stajalište je da je pojedinac u sebi pokvaren te može postati poslušan i pitom samo prisilom diktatora. Znamo kako završavaju takve postavke i koliko je žrtava potrebno da se pokaže koliko su krive.
Koji je ispravan pogled na ljudsku prirodu? Vjerojatno negdje između ovih oprečnih stajališta apsolutne dobrote i potpune izopačenosti. Znamo da nismo sveci, ali nismo ni vragovi. Sklonost zlu i grijehu u nama ne prihvaćamo kao nešto prirodno, nego duboko u sebi osjećamo kako nismo onakvi kakvi bismo trebali biti. No, što god učinili, koliko god dobrih odluka i obećanja prekršili, ne gubimo svoje ljudsko dostojanstvo. Božja slika u nama nije uništena, nego je zaprljana. Potrebno nam je očišćenje, ozdravljenje, izbavljenje iz slabosti i propusta za koje nitko osim nas ne zna. Do kvara u nama došlo je zbog loše upotrebe dara slobode. Iako je uputstvo bilo pri ruci, a to su Božje zapovijedi i savjeti, radili smo po vlastitom nahođenju. Protumačili smo slobodu kao pravo da radimo što hoćemo, a ne ono što bismo trebali. Ako smo nesretni, nezadovoljni, depresivni, opterećeni neurozama, kompleksima, krivnjom, samosažaljevanjem, razočarani u život i u ljude, ali ipak osjećamo da bismo mogli biti bolji nego što smo sada, to je izvrsna prilika da upišemo prvi razred kod Učitelja koji nas može poučiti znanju ljubavi. Prva i posljednja lekcija kaže: “Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim” (Iz 43, 4). Blagoslovljen početak nove školske godine uz želju da naučimo najvažniju lekciju svoga života.
s. Branka Perković