O veličini majčinstva Biblija govori na mnogo mjesta gdje pridaje Bogu majčinske osobine, pa je Bog majka koja ne zaboravlja svoje čedo (Iz 49,14-15), koja ga hrani i tješi (Iz 66, 13), nježna majka koja u bolovima rađa, hrani (usp. Iz 4214; 64, 3-4) te privija svoje dojenče na grudi (Ps 131,2-3). Dok se u Starom zavjetu Bog obraćao muškarcima prilikom sklapanja Saveza (Noa, Abraham, Mojsije), na početku Novog zavjeta obraća se Ženi.
Ženi je od početka, od Post 3,15 do svršetka o čemu svjedoči Otk 12 povjerena i određena borba protiv zla i Zloga. Poslanje žene je izbavljenje od neprijatelja, u prvom redu to je poslanje Žene iz Nazareta, a potom svake žene otvorene Božjem djelovanju. To je borba za čovjeka i za njegovo spasenje koja poprima oblik majčinstva u mnogostrukim pozivima žene u Crkvi i svijetu. Redovničke zajednice to svjedoče svojim apostolatom, kontemplativnim načinom života, životom u klauzuri, a žene koje žive u svijetu to čine na različite načine, u obiteljskom i profesionalnom pozivu. No budući da je poziv žene uvijek poziv jedne konkretne, stvarne i neponovljive osobe, onda je i duhovno majčinstvo i način na koji se ostvaruje uvijek osoban i neponovljiv. Ono se kroz povijest pokazalo i dokazalo u brojnim ženskim likovima “žene vrsne” (Izr 31, 10) od SZ do naših dana, a najizvrsniji primjer je Blažena Djevica Marija.
Bog nije mogao odabrati rječitiji govor kako bi istodobno počastio i djevičanstvo i majčinstvo do li primjer Djevice i Majke Marije. Ove dvije karizme ujedinjene su u njoj. Stoga nijedan stalež u Crkvi nije manje čestit i nijedan se ne može hvaliti da on jedini ili da bolje nasljeduje Djevicu Mariju, bez potrebe za drugima. Čim se prvi put pojavilo u povijesti spasenja, djevičanstvo je bilo povezano s rođenjem djeteta. “Evo djevica će začeti i roditi sina” (Iz 7,14).
Na anđelove riječi Marija odgovara: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1,38). Marija nije tražila to majčinstvo, za razliku od SZ-ih žena. Prihvaća iako uvijek ne razumije i u tomu je njezina veličina. Naziv “službenica” nije ponižavajući naziv nego počasni naslov koji govori o suradnji s Bogom u planu spasenja Nazivajući se Božjom službenicom Marija prihvaća potpunu ovisnost o Bogu, osiromašuje se od svega, pa i od naravnih mogućnosti, i od one davanja života. To je potpuno predanje života i povjerenje u Boga. Želi da se Bog po njoj proslavi. Po Božjoj slavi proslavlja se i čovjek.
Odgovor poslušnosti Bogu otvara vrata. Božja se poruka može susresti samo s osobom koja je iznutra budna i osjetljiva za božansko. Prava plodnost ljudskog bića ostvaruje se predanjem Onomu koji je Izvor života i Život sam. Naravna neplodnost postaje istinska plodnost.
Sv. Luka dalje kaže “I anđeo otiđe od nje” (Lk 1,38). Marija ostaje sama. Anđeo odlazi, a poslanje ostaje. Oko nje više nema anđela nego mora dalje ići putom nimalo lakim, putom koji vodi kroz tmine, a prva je od njih Josipov strah pred trudnoćom, pa sve do noći križa. Već nakon 40 dana od Isusova rođenja, starac Šimun nagovještava Mariji da će joj mač probosti dušu (usp. Lk 2,35). Poslanje se ispunja u tami križa. Majka boli primjer nam je i uzor temeljnog stava svakog kršćanina, a posebice žene kršćanke pozvane biti majkom.
Marija sazrijeva u vjeri i razumijevanju Božje riječi. To svjedoči i izvještaj o pronalasku Isusa u Hramu “Oni ne razumješe riječi koju im reče (Lk 2,50) i “Majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu” (Lk 2,51). Marijina vjera je na putu jer uvijek iznova stoji u tami i prolaskom kroz tamu sazrijeva. Iako ne razumije Isusove riječi, ona ih brižno čuva u srcu i tu riječ dozrijeva. Mi ne razumijemo često Isusove riječi. Prezahtjevne su nam, nedostižne, nadilaze naš razum. U napasti smo da ih banaliziramo, da ih svedemo na svoju mjeru, da ih prilagodimo sebi. Marija nas uči da ih brižno nosimo u srcu i da u nama te riječi dozrijevaju, da korak po korak rastemo s njima.
Drugo NZ-o svjedočanstvo na scenu dovodi njegovu majku i braću. “I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te! On im odgovori: ”Tko je majka moja i braća moja?” I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: “Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.” (Mk 3,33-35); slično Lk 8,19-21; Mt 12,46-50
Duhovno majčinstvo nije uvjetovano biološkim određenjem, nego vršenjem Božje volje. Marijina stvarna veličina je upravo u tomu što je je vjerovala i vršila Božju volju. Ovim riječima Isus pridaje veliku važnost onomu “biti majka”, jer taj odnos prikazuje kao vrhunac odnosa do kojeg može prispjeti njegov učenik, a u isto vrijeme pokazuje Mariju koja je taj odnos ispunila u potpunosti. Ne samo na biološkoj razini nego i cjelovitim životom.
“Dok je on to govorio, povika neka žena iz mnoštva: »Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!« On odgovori: »Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!” (Lk 11,27-28).
Isus ne negira blaženstvo izrečeno njegovoj majci, nego ispravlja shvaćanje žene po kojem ono pripada samo onima koji su biološki povezani s njime. Blažena je među ženama, ali ne jedino zbog svoga majčinstva, nego zbog svoje vjere. Za sve koji vrše volju Božju, otvoren je put za duhovno majčinstvo koje nadilazi krvne veze rodbinstva.
“Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: ‘Vina nemaju’” (Iv 2,3)
Sve počinje od jednog budnog majčinskoga oka i sposobnosti za detalje. Ponestalo je vina, simbola radosti, razvodnio se život, postao polovičan, prosječan. Bez Isusa polovičnost nikada neće postati punina niti će voda našim snagama ikada postati vino. Marija je posrednica između Isusa i ljudi. Ona je najbliža Sinu i zna da se na njega može osloniti. Isus je naziva “Ženo”, kao i pod križem (Iv 19,26) i očituje se povezanost sa ženom kao “majkom svih živih”. Ona je u njegovim očima idealna predstavnica žena. Marija je ustrajna u povjerenju prema Sinu te nazočne upućuje na poslušnost. “Što god vam rekne, učinite!”. To su posljednje Marijine riječi u NZ, njezina oporuka nama. Marija prihvaća Božje uvjete iako sve ne razumije. Ona se od Majke pretvara u učenicu slijedeći Sina sve do križa, a pod križem od vjerne učenice ponovno postaje majka i to duhovna majka.
“Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!«” (Iv 19,25-26)
Marija nam je primjer posredništva između Boga i ljudi u njihovim patnjama, potrebama svake vrste. Uči nas stajati uz križ svakog čovjeka jer Njemu učinismo što učinismo jednomu od ovih najmanjih (usp. Mt 25,40). Od Marije učimo su-patnju, u prihvaćanju tuđe patnje kao svoje vlastite. Uči nas biti zagovornicama, kako je svečano nazivamo u molitvi “Zdravo, Kraljice”. Uči nas biti kršćankama, Kristovima, jer su crkveni oci držali da je “neosjetljivost i ravnodušnost na tuđu patnju svojstvena poganima. “Nema ništa hladnije od kršćanina koji se ne zanima za spasenje svojih bližnjih” (sv. Ivan Zlatousti). Svako bivanje za druge je molitva zagovora, pa bila to molitva redovnice koja proživljava duhovne borbe, domaćice i majke koja svakodnevno brine o drugima, molitva svećenika koji slaveći Misu svakodnevno na pateni s hostijom uzdiže cijeli svijet. Ne samo moliti, nego postati molitva za druge. Kako se osoba više otvara Duhu Svetom, tako više čezne za spasenjem ljudi.
Kako ispravno posredovati, biti duhovne majke u molitvi zagovora? Po primjeru one četvorice koja su pred Isusa nosila uzetoga (usp. Mk 2,3), koja nisu ni za što brinula niti su Isusu objašnjavali stanje bolesnika ni što treba s njim učiniti, tako i mi pred Isusa čije ime znači “Bog je spasenje” trebamo donijeti druge i predati mu ih uz riječi “Isuse, u tebe se uzdam, ti se za to pobrini”.
Duhovno materinstvo ostvaruje se u mukama i porođajnim bolima, čije je slika žene u pustinji u Otk 12,2, u trajnoj napetosti i borbi s moćima zla koje kruže svijetom i nagrđuju sliku Božju u srcima ljudi. Neprijateljstvo zla usmjerava se protiv Isusove majke i svake majke. Zmaj joj želi “proždrijeti dijete” (Otk 12,4), svako dijete, svako ugroženo stvorenje jer se “utjelovljenjem Krist sa svakim od nas sjedinio” (GS, 22; usp. EV, 104). Kao što Žena u pustinji nalazi sklonište, i nama se povući u pustinju, nasamo s Bogom, kako bismo tu zagovarali svako Njegovo dijete i čuvale ga od Zloga. Utjeha su nam kao i Mariji riječi: “Ne boj se, Marijo” i “Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1, 30.37).
s. Branka Perković