Crkva četvrtu vazmenu nedjelju slavi kao Nedjelju Dobrog Pastira ili Svjetski dan molitve za duhovna zvanja koju je kao takvu ustanovio papa Pavao VI. 1964. godine tijekom Drugog vatikanskog sabora. Na ovaj način Crkva podsjeća vjernike na važnost duhovnih zvanja u njezinom cjelokupnom poslanju na zemlji i ujedno potiče i poziva na molitvu za odaziv i vjernost duhovnom pozivu.
Evanđelist Luka prenosi riječi apostola Petra koji kaže: „Evo, mi ostavismo svoje i pođosmo za tobom“ (Lk 18,28). Petar ne govori kako su ostavili kuće, polja, njive, vikendice, automobile, nego „svoje“. Isus odgovara: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni” (Lk 18,29-30). On govori o odnosima, o napuštanju afektivnih i obiteljskih veza, svjestan da je mnogo teže odreći se njih nego materijalnih stvari. Stoga je posvećivanje života Bogu dar milosti i ničim zasluženog izabranja Božjega (usp. Iv 15, 16).
Posvećeni život, kao uostalom i bračni, nosi sa sobom izazove i ispite vjernosti. Početno vrijeme svakog odnosa obilježeno poletom i ljepotom zajedništva biva zamijenjeno vremenom kušnje odanosti prvoj ljubavi i ustrajnosti u započetom. Dođe vrijeme kada od zanosna odaziva na Isusove riječi “Pođi za mnom” (usp. Mt 4, 19; Mk 1, 17; Iv 1, 39) ostane tek spušten pogled i spoznaja koju je imao i Šimun Petar: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5, 8). Vječnu borbu ustrajnosti i želje za povlačenjem vješto je pretočio u riječi Thomas Merton u svom autobiografskom djelu “Gora sa sedam krugova” opisujući početak života u trapističkome redu, kad su se samostanska vrata zatvorila, a on ostao s unutrašnje strane: „Sada sam vidio samostan iznutra, s crkvenog poda, kako bi rekli, ne s galerije gdje su posjetitelji. Sada sam bio licem u lice s monasima koji nisu pripadali nikakvu snu ni srednjovjekovnom romanu, već hladnoj i neizbježnoj stvarnosti. Zajednica koju sam doživio kao jedinstveno tijelo, […] sada mi se pokazala razlomljena na sastavne dijelove i sve detalje, dobre i loše, ugodne i neugodne, mogao sam promatrati iz blizine.“
Kad se nanižu godine, kada vlasi posijede, a ideali se učine pretjerivanjem, ne smije se zaboraviti da Bog od nas želi samo jedno: “Ostanite u mojoj ljubavi” (Iv 15, 9). U pozivu da ostanemo s Njime krije se snaga poziva posvećene osobe jer je ustrajnost nezamjenjiva odlika vjernosti. „Tko zna koliko duša ovisi o vašoj ustrajnosti u ovomu samostanu? Možda je Bog odredio da mnogi ljudi na zemlji budu spašeni jedino po vašoj vjernosti vašemu pozivu. Morate ih se sjetiti ako budete ikada dovedeni u iskušenje da odete. A vjerojatno ćete biti u takvu iskušenju. Sjetite se svih tih duša na zemlji. Neke od njih poznajete. Druge možda nikada nećete upoznati sve dok ih ne sretnete na nebu. Svakako, vi niste došli ovamo sami.“ Riječi su ovo ispovjednika novaku T. Mertonu kada se našao u situaciji preispitivanja svoga poziva i Božje volje.
Listajući Bibliju i analizirajući Božje izabranike, zaključujemo da mu se očito sviđa pozivati “nepodobne”: Abraham je bio star, Jakov nesiguran, Lea ne pretjerano lijepa, Josip zlostavljan, Mojsije je mucao, Gideon je bio siromašan, Samson ženskar, Rahaba bludnica, Ilija sklon samoubojstvu, Jeremija depresivan, Jona neposlušan, Noemi udovica, Ivan Krstitelj u najmanju ruku ekscentričan, Petar nagle ćudi i lako se gnjevio, Marta se odviše brinula, Samarijanka je iza sebe imala nekoliko propalih brakova, Zakej je bio lopov i omražen, Toma sumnjičav, Timotej sramežljiv. Kako vidimo, skupina najrazličitijih nepodobnih ljudi. Ali Bog ih je sve upotrijebio da mu služe.
„Posvećenomu životu je povjerena zadaća da upire prstom na čovjekom postalog Božjeg Sina kao na eshatološki cilj kojemu sve teži, kao na sjaj pred kojim svako drugo svjetlo blijedi, kao na bezgraničnu ljepotu koja sama može potpuno zadovoljiti ljudsko srce“ (sv. Ivan Pavao II).
O Isuse, božanski Pastiru duša, koji si pozvao apostole da ih učiniš ribarima ljudi, još uvijek privlači k sebi gorljive i velikodušne duše mladih, da ih učiniš svojim sljedbenicima i svojim službenicima; učini ih dionicima svoje žeđi za sveopćim Otkupljenjem, za koje obnavljaš svoju Žrtvu na oltarima: Ti, Gospodine, “uvijek živ da nas zagovaraš” ( Hebr 7, 25), otvori im obzorja cijeloga svijeta. , gdje tiha molba tolike braće traži svjetlo istine i toplinu ljubavi; kako bi, odgovarajući na tvoj poziv, produžili tvoje poslanje ovdje dolje, izgradili tvoje otajstveno tijelo, a to je Crkva , i bili “sol zemlje”, “svjetlo svijeta” (Mt.. 5, 13). Proširi, Gospodine, svoj poziv pun ljubavi i na mnoge duše čistih i velikodušnih žena i usadi im želju za evanđeoskim savršenstvom i predanost služenju Crkvi i braći i sestrama kojima je potrebna pomoć i milosrđe. Neka tako i bude (Papa Pavao VI., povodom prvog Svjetskog dana molitve za duhovna zvanja 1964.).
s. Branka Perković