U nedjeljno jutro, „još za mraka” (Iv 20,1) Marija Magdalena došla je na grob i plakala tražeći Isusa čije tijelo više nije bilo u grobu. Anđeli su je pitali za razlog njezinih suza, a potom i Uskrsli kojega nije odmah prepoznala. Prepoznaje ga tek kada iz njegovih usta začuje svoje ime (usp. Iv 20,11-18).
Isus i nama postavlja pitanje „Zašto plačeš?”, a kada Bog postavlja pitanje uvijek se događaju velike stvari. Počevši od prvoga pitanja „Adame, gdje si?” (Post 3,9), Bog pokazuje svoju brižnu zainteresiranost za čovjeka. Koji su uzroci naših suza? Možemo li reći sa svetim Franjom da plačemo jer Ljubav nije ljubljena ili plačemo gorko poput Petra zbog spoznaje vlastite nevjernosti Bogu (usp. Mt 26,75)? Bezbroj neispunjenih želja i neostvarenih snova čine nas tužnima. Кrоz Віblіјu vіdіmо рrіmјеrе Bogu vjernih osoba kојe раtе оd tugе: Мојѕіје і Іlіја iako ѕu učіnіlі vеlіkа čudа u Воžје іmе, іzrаzіlі su žеlјu da se okončaju njihove teške okolnosti i da umru (usp. Br 11,15; 1Kr19,4). Kralj Dаvіd, čovjek po Božjem srcu (usp. 1Sam 13,14), tіјеkоm žіvоtа іѕkuѕіо je veliku tugu koju je izražavao u psalmima. Potom Job, Jeremija, pa i sam Isus iѕkuѕіо je vеlіku tugu kada je umrо nјеgоv рrіјаtеlј Lаzаr (usp. Iv 11,35).
Marija Magdalena nije podigla pogled s groba, a suze su joj zamutile vid te nije prepoznala Uskrsloga. Ponekada ni mi koji ispovijedamo svoju vjeru u Krista uskrsloga ne prepoznajemo znakove njegove prisutnosti u nama i oko nas, ne podižemo pogled s naših “grobova”. Čini se lakšim uživati u vlastitoj boli napajajući se suzama nego se okrenuti budućnosti jer ona od nas traži aktivno sudjelovanje u izgradnji vlastite radosti. Ona nije emocija, nego povjerenje u Božju prisutnost i njegovo djelovanje u životu.
Isus Mariji Magdaleni postavlja još jedno pitanje: „Koga tražiš?” Nije prvi put da Isus postavlja to pitanje, jer na početku svoga javnog djelovanja isto pitanje postavlja Ivanovim učenicima koji pođoše za njim (usp. Iv 1,38) i vojnicima u Getsemantskom vrtu koji su došli uhvatiti ga (usp. Iv 18,4). Isus ovo pitanje postavlja svakom čovjeku jer svaki traži nekoga tko će mu obrisati suze, tko će ga voljeti vjernom ljubavlju i tko će ga spasiti. Svaki čovjek traži Boga kao Marija onoga jutra i plače zato što ga ne nalazi. Zbog čega ga ne nalazi? Možda jer mu je pogled još uvijek uprt u druge ljude od kojih očekuje spasenje, u vlastitu pamet i sposobnosti, u očekivanja od nas samih. Dobro je plakati, ali ne i cijeli život oplakivati te tako zamućenih očiju ne vidjeti Uskrsloga. Da bismo izbjegli opasnost cjeloživotnog tugovanja, neminovno je odgovoriti na ovo Isusovo pitanje „Koga tražiš”. Ako su uzrok naših suza položaji i stvari kojih nemamo ili osobe koje apsolutiziramo, našoj tuzi nema kraja niti ima uskrsnuća našim razapinjanjima. Naprotiv, ako tražimo Onoga koji je dao život da bismo mi živjeli i koji je pobijedio smrt kako ona u nama ne bi imala posljednju riječ, ako tražimo Krista uskrsloga, naša će tuga biti prolazna. Ona je sastavni dio naše emotivne strukture i pokazatelj osjećajnosti i osjetljivosti, no nipošto ne smije biti stil života. Isus ožalošćene naziva blaženima (usp. Mt 5,4), s time da na izvornome, grčkom jeziku na kojem je evanđelje napisano stoji „blago onima koji se ožalošćuju”. To je unutarnja bol onih koje pogađa tuđa smrt ili patnja, bol zbog grijeha prema Bogu i bližnjemu. Jedan od prvih monaha, Efrem Sirijski, kaže da je lice oprano suzama neizrecivo lijepo. Blago onom čovjeku koji ima dar suza te ga dotiče patnja drugih, nasilje, nepoštenje, moralni nered, gaženje ljudskih prava i života.
Dobro je i iscjeljujuće osjetiti tugu ako su razlozi za nju pravi. No ne smijemo zaboraviti razloge za radost i nadu koji ih nadilaze te snagu Uskrsloga koja je kadra preobraziti ponekada zastrašujuću stvarnost. Njega je potrebno tražiti „još za mraka”, u nesigurnosti svitanja novoga dana, kao što ga je tražila Marija. Naš Uskrs započinje kada opazimo Božja djela u svom životu i začujemo kako nas zove po imenu. Uskrs je susret s onim koji zna tko si. U Isusovu glasu koji nas zove po imenu otkrivamo tko smo za njega, kako nam prenosi prorok Izaija: „Imenom sam te zazvao: ti si moj! Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim” (Iz 43,1.4).Onaj koga traži naša duša poznaje nas po imenu, znade tko smo, poznaje našu prošlost, naše tuge, ali i našu spremnost da ga tražimo i kada nas obavija mrak.
„Tuga je pogled okrenut prema sebi, a sreća je pogled okrenut prema Bogu”, riječi su blaženika, mladića Carla Acutisa. Podignimo svoj pogled s grobova, jer će oni na kraju ostati prazni. Punina je u Bogu koji život daje.
s. M. Branka Perković