Dok nas mediji bombardiraju informacijama koje potvrđuju da je “čovjek čovjeku vuk”, pitamo se gdje je Bog. Gdje je dok ga dozivamo i tražimo u našim tminama, u unesrećenim brakovima, obiteljskim dramama, razrušenim odnosima, propalim ulaganjima, teškim dijagnozama? Zašto ne krene za svojim izgubljenim ovcama ako je Dobri Pastir? Zašto nas ne utješi i ne spasi sada kad nas je bolest pritisnula? Zašto nas ne blagoslovi ako je Bog grešnika i otpadnika?
No, kako mogu blagosloviti ruke koje su pribijene na križ? Kako žuči napojene usne mogu tješiti? Kako noge u koje su zabijeni debeli, hrđavi čavli mogu krenuti za nama? Kako nas mogu samilosno pogledati oči u koje smo bacili prašinu? Kako nas može razumjeti srce kad smo ga kopljem proboli?
Proturječimo samima sebi dok nepravedni tražimo pravednost, dok neopraštajući zahtijevamo oproštenje. Proturječimo sebi kada u ime istine zagovaramo stav da svatko ima svoju, da univerzalna istina ne postoji i da je ovaj život na zemlji sve što imamo. Proturječimo sebi kada u ime lijepoga zagovaramo izvanjsku ljepotu lažnoga sjaja, prolaznosti i užitka. Svako nas proturječje odvodi pred ono najveće proturječje povijesti čovječanstva: proturječje križa. U njemu se jedna prečka kosi s drugom i u potpunom je proturječju s njom. Na njihovu smo sjecištu napisali osudu na hebrejskom, latinskom i grčkom, u ime kulture Jeruzalema, Rima i Atene, u ime onoga što je dobro, istinito i lijepo. Sva se naša proturječja sastaju ondje gdje smo razapeli Boga i ostavili ga da visi, pa ga sada beznadno tražimo zagledani u zemaljsko. Slobodno smo to učinili zloupotrijebivši dar slobode i sada smo žrtve nesreća i tlačenja koja proizlaze iz naših srdaca (usp. KKC, 1730. 1739). A i dalje se pitamo gdje je Bog i kad ga ugledamo vičemo: „Siđi pa ćemo ti vjerovati“. No, On ne silazi obuzdavajući svoju božansku narav koja može sve. Čini svoje najveće čudo: ostaje visjeti na križu, a mogao je sići s njega. Mogao je i stvoriti svijet bolji od ovoga, no želio je moralni svijet u kojem prebiva biće stvoreno na Njegovu sliku. Želio je predano ljudsko srce koje je imalo mogućnost reći „ne“, a ipak je izreklo svoj „da“. Bog u svoj naum predodređenja uključuje i naš slobodan izbor. Dopušta čine proizišle iz naše zaslijepljenosti da bi izvršio svoj naum spasenja (usp. KKC, 599-600).
Krist i danas visi na križu i šutnjom progovara s te najizazovnije propovjedaonice svijeta. Kao da su bile preslabe riječi izgovorene po brežuljcima Galileje i obalama Genezaretskog jezera, pa se sada Riječ sama uspela na križ da sobom progovori. Križ je najvjerodostojnija propovjedaonica. Naši nas osobni križevi zovu da se uspnemo pokajničkom uzbrdicom Kalvarije i bacimo se podno Križa. Križevi čovječanstva pozivaju nas da se prostremo u podnožju propovjedaonice ljubavi i priznamo da smo, probijajući Isusovo, ubili vlastito srce i da smo zakazali na ispitu ljubavi odbivši uzvratiti ljubav. Zgriješili smo protiv Boga u čovjeku. Kako bi se ljudsko biće iskupilo božanskomu, Bog je uzeo ljudsku narav. Utjelovio se zato što ljudsko srce nikada nije zavoljelo ono što rukama ne može obuhvatiti. Od tada svaka riječ, svaki uzdah, svaka patnja, svaka suza, svaki strah, svako stradanje ljudske naravi, stradanje je samoga Boga. Zbog grijeha svakoga čovjeka Krist ponovno umire na križu. Kapi Njegove Krvi i danas padaju na haljine drugih Ivana, na kosu drugih Magdalena. Kad se zapitamo „Gdje je sada Bog“, uprimo pogled prema križu jer On „ne može sići sve dok svaki čovjek, svaka žena i svako dijete ne dođu zajedno da ga skinu“ (Fulton J. Sheen).
s. M. Branka Perković