U Mostaru proslavljen Dan posvećenoga života

Tradicionalno, na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, još od 1997. godine, u Crkvi se širom svijeta slavi i Dan posvećenog života. Na razini Mostarsko-duvanjske biskupije Dan posvećenog života proslavljen je u četvrtak, 1. veljače 2024. godine.

Program je započeo u Biskupijskom centru gdje se okupilo šezdesetak redovnica različitih družbi, te dvadesetak redovnika. s pomlatkom franjevački novaci i postulanti.

Mjesni biskup mons. Petar Palić najprije je pozdravio okupljene svećenike, redovnike i redovnice na čelu s njihovim poglavarima i poglavaricama, kao i redovnički pomladak, zahvalan što zajedno možemo proslaviti ovaj dan i „posvijestiti sebi identitet i poslanje – smisao Dana posvećenoga života“. Podsjećajući na poticajne riječi pape Franje što ih je uputio prigodom Godine posvećenoga života, ali i na posvećeni život uopće, o. Biskup je pozvao redovnice i redovnike u našim Biskupijama da „gledaju prošlost sa zahvalnošću, žive sadašnjost s velikom ljubavlju i prigrljuju budućnost s nadom“. Potom je najavio predavače koji su održali dva izlaganja u sklopu Franjevačkih jubileja – 800 godina od potvrde Pravila i Božića u Grecciu (1223.-2023.) te primanja rana na La Verni (1224.-2024.).

Fra Ivana Landeka, ml. govorio je temi „Pravilo i franjevačka duhovnost“. Osvrnuo se najprije na proces nastanka pravila iz 1209. i 1221., odnosno Nepotvrđenog pravila te nastanak Potvrđenog pravila iz 1223. godine. Potom je govorio o duhovnosti koja se može iščitati iz Franjina Pravila, ističući napose neke dijelove Pravila koji su aktualni, i to ne samo za franjevce nego smo ih svi pozvani prihvatiti i živjeti. Prvo je pravilo za Franju, a i za sve nas, „opsluživati evanđelje Gospodina našega Isusa Krista“, staviti evanđelje u središte, uvijek iznova čitati, razmatrati… Druge dvije bitne stvari za duhovni život o kojima Pravilo govori su molitva i post, tjelesni i duhovni post. Treći naglasak iz Pravila, koji je fra Ivan izdvojio, jeste milost rada, kako ga je shvaćao sv. Franjo: raditi vjerno i predano isključujući tako besposlenost koja je neprijatelj duše, ne gaseći duh molitve i pobožnosti, kojemu treba da služe ostale vremenite stvari.

Sestra Matija Pačar govorila je o jubileju koji franjevačka obitelj slavi ove godine – 800 godina od rana sv. Franje: „Iz rana u život – 800. obljetnica stigmi sv. Franje“. U izlaganju se dotaknula sljedećih tema: Uskrsnuće tijela i život budućeg vijeka, Sv. Franjo – svjedočanstvo vjere, navještaj nade i utjelovljenje ljubavi, Franjo i La Verna i na koncu Redovnici i redovnice danas ispred križa.

Govoreći o ranama sv. Franje, između ostaloga je istaknula: „La Verna postaje Franjin Tabor na kojem opipljivo dodiruje tajnu preobraženja. Tu mu se ukazuje Raspeti Seraf i nakon susreta s njim Franjo na svom tijelu nosi pečat Kristove ljubavi utisnut u pet rana. I upravo su rane Franjino iskustvo kroz koje spoznaje povezanost ovozemaljskog života s Vječnim. Franjine rane su dodir nebeskog i ljudskog.

Vjerujući u uskrsnuće tijela mi ispovijedamo koliko je ljudsko tijelo važno. Ono je hram Duha Svetoga. I naša osjetila koja imamo dio su našeg tijela: osjetilo vida, okusa, sluha, njuha i dodira. 

Pet rana sv. Franje su njegovih pet osjetila koji su se preobrazili promatrajući otajstvo Križa.

VID: Franjin pogled više nije usmjeren na ostvarivanje karijere – da bude priznat od Asižana. On više nije zaokupljen viteškom obranom grada Asiza nego obranom odbačenih duša koje su izvan gradskih zidina.

OKUS: Njegov okus više ne nalazi slatkoću u zabavama koje je do tada rado posjećivao. On sam će reći: „Što mi bijaše gorko, postade mi slatko!“ On se hrani blizinom siromaha i potrebitih.

SLUH: Franjo više ne uživa u buci slavlja. On kojega su nazivali gospodarom zabava sada osluškuje tišinu. Čuje Kristov glas u tišini malene crkvice sv. Damjana. Ima mnoga iskustva tog Glasa koji mu se objavljuje u tišini. Franjo do kraja ponire u Otajstvo Križa na La Verni i osluškuje „Riječ izišlu iz šutnje“ – Ljubav!

NJUH: U životopisima možemo pročitati kako je sv. Franjo doslovno začipao nos kad bi nailazio pored gubavaca. A sada mu baš boravak među njima miriše Kristovom ljubavlju i to ga ispunja radošću.

DODIR: I na koncu njegove ruke, noge i bok bivaju dotaknute ranama.“

Svečanu Euharistiju u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru u 11 sati predvodio je biskup mons. Petar Palić u zajedništvu s novoizabranim biskupom banjalučkim don Željkom Majićem i dvadesetak svećenika redovnika među kojima je bio i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš. Liturgijsko pjevanje animirao je don Dragan Filipović zajedno s redovnicama.

U homiliji o. Biskup se, polazeći od blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu, obratio posvećenim osobama govoreći kako ovaj blagdan „nudi Bogu posvećenim osobama priliku za razmišljanje o njihovu identitetu i poslanju… Čvrsto vjerujem“, kazao je o. Biskup, „da je u samom srcu krize koju na neki način i danas Crkva doživljava, posebno koju žive redovnici i redovnice, posljedica zbunjenog osjećaja sebe, odnosno identiteta, i smjera, odnosno poslanja. Ako je tako, onda moramo preispitati svoje živote i živote svojih zajednica i moliti za milost da budemo hrabri dok činimo potrebne promjene.“

Potom je ukazao na smjer kojim je posvećenim osobama ići i u četiri koraka odgovorio na pitanje ‘kako to učiniti’: prihvaćanjem potpunog i radikalnog predanja Bogu (sve ili ništa), prepoznavanjem i prihvaćanjem vlastite neznatnosti, otkrivanjem staroga, odnosno novoga načina biti učenik misionar i zagrliti i naviještati Isusa s radošću. Zaključio je kako nas je Bog pozvao po Kristu u Duhu Svetome s jednim jedinim poslanjem – očitovati Božju prisutnost svima s kojima se susrećemo, moleći da nas Marija Majka Crkve i svi sveti zaštitnici i utemeljitelji zagovaraju da budemo vjerni i radosni svećenici, redovnici i redovnice.

Nakon euharistijskog slavlja bratsko/sestrinsko druženje nastavljeno je u katedralnoj dvorani.

https://ssf-mostar.com/